Svi moji strahovi.
Strah me je ovog zivota kojeg zivim. Strah me je ove srece. Strah me je ljubavi. Pomozite mi, plasim se. U mom zivotu se sve promjenilo. Podrske, ljubavi i radosti kao nikad pre. Sve dolazi u velikim kolicinama i gdje god da se okrenem, vidim sve. Vidim da sam kompletna, i ostvarena u nekim poljima. Ali, da li je ovo san, neki moj najljepsi i nemoguci? Da li cu se jednom probuditi bez svega? Strah me je da njega necu imati nikad vise. Strah me je svijeta. Svega me je strah. Svega sto imam i sto sam svojim trudom i naporima stekla. Kako bih prebodrila to da se vratim u stanje totalne neimastine? Ja zapravo nikad nisam imala neke posebne i velike stvari. Nikad nisam imala nesto mocno i krupno u rukama. Plasim se za svoja sjecanja. Plasim se da ce me napustiti kao da i nikad nista nisam imala. Sve te slike, sve te rjeci i dogadjaji, pocinjem ponesto da zaboravljam. I mnogo sam tuzna zbog toga. Moje je srce jedna velika skrinja sa blagom. Plasim se da cu je izgubiti. Jer ako izgub