Svi moji strahovi.
Strah me je ovog zivota kojeg zivim. Strah me je ove srece. Strah me je ljubavi. Pomozite mi, plasim se. U mom zivotu se sve promjenilo. Podrske, ljubavi i radosti kao nikad pre. Sve dolazi u velikim kolicinama i gdje god da se okrenem, vidim sve. Vidim da sam kompletna, i ostvarena u nekim poljima. Ali, da li je ovo san, neki moj najljepsi i nemoguci? Da li cu se jednom probuditi bez svega?
Strah me je da njega necu imati nikad vise. Strah me je svijeta. Svega me je strah. Svega sto imam i sto sam svojim trudom i naporima stekla. Kako bih prebodrila to da se vratim u stanje totalne neimastine?
Ja zapravo nikad nisam imala neke posebne i velike stvari. Nikad nisam imala nesto mocno i krupno u rukama.
Plasim se za svoja sjecanja. Plasim se da ce me napustiti kao da i nikad nista nisam imala. Sve te slike, sve te rjeci i dogadjaji, pocinjem ponesto da zaboravljam. I mnogo sam tuzna zbog toga.
Moje je srce jedna velika skrinja sa blagom. Plasim se da cu je izgubiti. Jer ako izgubim srce, izgubila sam sve, izgubila sam izvor svoje srece i izgubila sam sebe.
Ne znam zasto sam se toliko vezala za "ona je rekla, on je govorio"- rekla, kazala, bila, bicu. Predmeti, svaki me podsjeca na sacicu ljudi koje imam uz sebe. Datumi koji bole, datumi koji usrecuju, to sam ja. Podsjecam sebe na sebe.
Strah me je da iznenada postanem neko drugi i da sve ovo odbacim od sebe.
Citav moj svijet se sastoji od milion trenutaka, predmeta, onih osjecaja, od uzbudjenja, osmijeha i beskonacnih sati provedenih na zemlji za koju ponosno govorim da je moj raj i moje savrsenstvo.
Strah me je da izgubim ovo dijete u sebi. Jer ovo dijete voli ovaj zivot sa svim njegovim manama i patnjama. Jer ovo dijete voli zato sto ne zna drugacije.
Strah me je da previse volim i da nista vise nece biti isto kada se jednog jutra probudim.
Strah me je da njega necu imati nikad vise. Strah me je svijeta. Svega me je strah. Svega sto imam i sto sam svojim trudom i naporima stekla. Kako bih prebodrila to da se vratim u stanje totalne neimastine?
Ja zapravo nikad nisam imala neke posebne i velike stvari. Nikad nisam imala nesto mocno i krupno u rukama.
Plasim se za svoja sjecanja. Plasim se da ce me napustiti kao da i nikad nista nisam imala. Sve te slike, sve te rjeci i dogadjaji, pocinjem ponesto da zaboravljam. I mnogo sam tuzna zbog toga.
Moje je srce jedna velika skrinja sa blagom. Plasim se da cu je izgubiti. Jer ako izgubim srce, izgubila sam sve, izgubila sam izvor svoje srece i izgubila sam sebe.
Ne znam zasto sam se toliko vezala za "ona je rekla, on je govorio"- rekla, kazala, bila, bicu. Predmeti, svaki me podsjeca na sacicu ljudi koje imam uz sebe. Datumi koji bole, datumi koji usrecuju, to sam ja. Podsjecam sebe na sebe.
Strah me je da iznenada postanem neko drugi i da sve ovo odbacim od sebe.
Citav moj svijet se sastoji od milion trenutaka, predmeta, onih osjecaja, od uzbudjenja, osmijeha i beskonacnih sati provedenih na zemlji za koju ponosno govorim da je moj raj i moje savrsenstvo.
Strah me je da izgubim ovo dijete u sebi. Jer ovo dijete voli ovaj zivot sa svim njegovim manama i patnjama. Jer ovo dijete voli zato sto ne zna drugacije.
Strah me je da previse volim i da nista vise nece biti isto kada se jednog jutra probudim.
Primjedbe
Objavi komentar