S vremena na vrijeme.
Najljepse rijeci pisu najtuzniji. Ono sto je tuzno, moze biti i lijepo. Na svoj jedinstven nacin.
Smatram se za osobu koja sve prima previse k srcu. I pretjeruje. Ne oprastam sebi neke stvari. I bolje se osjecam kad ne oprostim. Ma koliko to ludo zvucalo. Prije par dana nisam otisla na sahranu jednoj zeni koju sam poznavala. Jako me je pogodila njezina smrt. A jos vise me je pogodilo sto nisam bila prisutna na sahrani. Nisam se stigla oprostiti od nje. Nisam mogla njezinoj porodici u oci pogledati juce kad sam ih vidjela i izrazila saucesce. Slutim da jos dugo necu moci u oci da ih pogledam.
Glup je taj razlog sto nisam otisla. I ja se osjecam bas tako. Kao glupaca.
A sta drugo da ocekujem od same sebe?
Nisam osoba koja se brzo snadje u nekim neocekivanim situacijama. Treba mi vremena za neke stvari. Mnogo, mnogo vremena.
Ovako kad razmisljam, sjetim se proslosti. Bila sam mnogo srecnija..
Kazu ljudi kako je moja sreca u mojim rukama. Ne slazem se. Moja sreca je u mojim mislima.. Mislim pozitivno koliko god mogu. Sutra je novi dan, uradicu mnogo toga, bicu srecna, usrecicu nekoga.
Sve se na kraju svede na to da se sjetim nekih nedovrsenih stvari, sitnica i snova.
Imam sve sto mi treba za ugodan zivot. Imam novu kucu, iako nedovrsenu, kucu oko koje treba puno da se radi, puno ljubavi od svih bitnih osoba koji mi znace, kojima znacim, sitnica onih koje obozavam i za koje umirem.
A ono sto nemam je hrabrost, znanje i spretnost.. Imam i malo samopouzdanja, i malo cjenim sebe, premalo.
Mozda su u mom zivotu stvari legle na svoje mjesto, a ja sam slijepa da to vidim. Ali sto se tice mojih misli, pitanje je da li ce stvari leci ikad. Podsjecam sama sebe na stvari koje su me najvise zabolile, i nikad ih necu zaboraviti, bile one krupne ili male. Imam osjecaj da je to ono sto me vraca u stvarnost.. Sto mi lupi samar i pljune u lice.
To je podsjetnik da sam ziva, da sam covjek.
Puno se bojim. Strah radi svoje. Iako nema razloga da se bojim. Imam neke neosnovane strahove i mislim da sam baksuz. Mislim kad bih sjela na neki avion za inostranstvo, da bi se taj avion srusio negdje u okean. Kad bih polozila testove za vozacki, sjela u auto na probnu voznju, slupala bih auto, i izazvala kolaps u saobracaju. Kada bih bila u braku, muz bi me ostavio zbog mene..
Kako znam ako nikad nisam probala sve ove stvari.. jer sa mnom nista nije sigurno.
Jer sam takva, strucnjak da sve s*ebem pre ili kasnije.
Jer u mojim rukama nikad nisu bile velike odgovornosti.
Ja cu se drzati onoga sto najbolje znam, s cime sam dobro upoznata. Ne mogu nauditi prirodi, drvecu, cvecu, vrtovima i bastama. Osjecacu se ponosno ako uspijem u svemu tome. Imam zacrtane ciljeve, pa cu se truditi da ih dostignem.
Bez zurbe, polako, opusteno, za sve ima vremena. Najvaznije je da se radi, rad lijeci.
Necu imati vremena za razmisljanje, i bice bolje. Na kraju uvijek bude dobro.
Smatram se za osobu koja sve prima previse k srcu. I pretjeruje. Ne oprastam sebi neke stvari. I bolje se osjecam kad ne oprostim. Ma koliko to ludo zvucalo. Prije par dana nisam otisla na sahranu jednoj zeni koju sam poznavala. Jako me je pogodila njezina smrt. A jos vise me je pogodilo sto nisam bila prisutna na sahrani. Nisam se stigla oprostiti od nje. Nisam mogla njezinoj porodici u oci pogledati juce kad sam ih vidjela i izrazila saucesce. Slutim da jos dugo necu moci u oci da ih pogledam.
Glup je taj razlog sto nisam otisla. I ja se osjecam bas tako. Kao glupaca.
A sta drugo da ocekujem od same sebe?
Nisam osoba koja se brzo snadje u nekim neocekivanim situacijama. Treba mi vremena za neke stvari. Mnogo, mnogo vremena.
Ovako kad razmisljam, sjetim se proslosti. Bila sam mnogo srecnija..
Kazu ljudi kako je moja sreca u mojim rukama. Ne slazem se. Moja sreca je u mojim mislima.. Mislim pozitivno koliko god mogu. Sutra je novi dan, uradicu mnogo toga, bicu srecna, usrecicu nekoga.
Sve se na kraju svede na to da se sjetim nekih nedovrsenih stvari, sitnica i snova.
Imam sve sto mi treba za ugodan zivot. Imam novu kucu, iako nedovrsenu, kucu oko koje treba puno da se radi, puno ljubavi od svih bitnih osoba koji mi znace, kojima znacim, sitnica onih koje obozavam i za koje umirem.
A ono sto nemam je hrabrost, znanje i spretnost.. Imam i malo samopouzdanja, i malo cjenim sebe, premalo.
Mozda su u mom zivotu stvari legle na svoje mjesto, a ja sam slijepa da to vidim. Ali sto se tice mojih misli, pitanje je da li ce stvari leci ikad. Podsjecam sama sebe na stvari koje su me najvise zabolile, i nikad ih necu zaboraviti, bile one krupne ili male. Imam osjecaj da je to ono sto me vraca u stvarnost.. Sto mi lupi samar i pljune u lice.
To je podsjetnik da sam ziva, da sam covjek.
Puno se bojim. Strah radi svoje. Iako nema razloga da se bojim. Imam neke neosnovane strahove i mislim da sam baksuz. Mislim kad bih sjela na neki avion za inostranstvo, da bi se taj avion srusio negdje u okean. Kad bih polozila testove za vozacki, sjela u auto na probnu voznju, slupala bih auto, i izazvala kolaps u saobracaju. Kada bih bila u braku, muz bi me ostavio zbog mene..
Kako znam ako nikad nisam probala sve ove stvari.. jer sa mnom nista nije sigurno.
Jer sam takva, strucnjak da sve s*ebem pre ili kasnije.
Jer u mojim rukama nikad nisu bile velike odgovornosti.
Ja cu se drzati onoga sto najbolje znam, s cime sam dobro upoznata. Ne mogu nauditi prirodi, drvecu, cvecu, vrtovima i bastama. Osjecacu se ponosno ako uspijem u svemu tome. Imam zacrtane ciljeve, pa cu se truditi da ih dostignem.
Bez zurbe, polako, opusteno, za sve ima vremena. Najvaznije je da se radi, rad lijeci.
Necu imati vremena za razmisljanje, i bice bolje. Na kraju uvijek bude dobro.
Primjedbe
Objavi komentar