S vremena na vrijeme.
Najljepse rijeci pisu najtuzniji. Ono sto je tuzno, moze biti i lijepo. Na svoj jedinstven nacin. Smatram se za osobu koja sve prima previse k srcu. I pretjeruje. Ne oprastam sebi neke stvari. I bolje se osjecam kad ne oprostim. Ma koliko to ludo zvucalo. Prije par dana nisam otisla na sahranu jednoj zeni koju sam poznavala. Jako me je pogodila njezina smrt. A jos vise me je pogodilo sto nisam bila prisutna na sahrani. Nisam se stigla oprostiti od nje. Nisam mogla njezinoj porodici u oci pogledati juce kad sam ih vidjela i izrazila saucesce. Slutim da jos dugo necu moci u oci da ih pogledam. Glup je taj razlog sto nisam otisla. I ja se osjecam bas tako. Kao glupaca. A sta drugo da ocekujem od same sebe? Nisam osoba koja se brzo snadje u nekim neocekivanim situacijama. Treba mi vremena za neke stvari. Mnogo, mnogo vremena. Ovako kad razmisljam, sjetim se proslosti. Bila sam mnogo srecnija.. Kazu ljudi kako je moja sreca u mojim rukama. Ne slazem se. Moja sreca je u mojim mi