dnevnik i dozivljaji konfuzne dame

    Upravo sad je bol. Zadrzavanje suza, nemoc da promjenim neke stvari. Sama sam sebi kriva za sve. Ne znam da volim sebe. Ne znam da zivim. Mislim da se kroz cijeli zivot zaljubljujem u pogresne osobe. Mislim da se nijednom nisam zagledala duboko u svoju dusu. Ne znam ja o sebi. A ni o drugima.    Ne znam sto me salijece tuga s vremena na vreme. Ne trudim se dovoljno. . U ovoj svojoj konfuziji zivota i tuznih misli, jos nalazim vremena da mislim o njemu. I tesko mi je sto mislim, ali znam da mi je samo on u mislima. Zelim da ga izbacim iz svojih misli. Zelim, trebam, moram.  Ali ne ide mi. Znam da mi dusa drhti kad mi prodje kroz misli. Mrzim to i volim to. S jedne strane, to je nemoguca ljubav. Svjesna sam svega. A sto je najvaznije, svjesna sam sebe. Svih svojih strahova i nesigurnosti. Zauvijek cu biti nesrecna ako budem nastavila da ovako razmisljam. Idem nekim svojim putem gdje je sve nesigurno, gdje se zemlja moze otvoriti pa me progutati. Gdje sve potanja pod tezinom

    Previse tebe. Premalo mene. Ne razumijes me, nikad me neces moci razumjeti. Sudar svjetova. Bogatstvo i siromastvo, gospodar i sluskinja, ucitelj i ucenica. Svidjas mi se. Ne mogu to vise sebi poreci. Zna moje srce zasto te je izabralo.    Previse tebe u svakom mom uzdisaju, molitvi i mislima. Ne znam kako smo uopste do ovog dosli. Zasto mi te Bog poslao kada ne mozemo biti zajedno? Zasto mi Bog salje toliko nemogucih i nedostiznih ljudi? Boze, nadam se da imas neki dobar razlog zasto radis ovo? Kao da vec nisam bila na iskusenjima..   On i ne zna i ne sluti. Mnogo njega u mojim ocima i snovima. Ko jos ima tako nekoga za kim potajno uzdise? Koliko ih je koji se tako savrseno nemaju? I ne znas i nikad neces znati koliko te moje oci upijaju u sjecanja. Molim se da nikad ne izadjes odatle. Mom zivotu dajes sjaj i nadu da ce sve proci. Pa cak i da ne prodje, znaci mi sto si tu i sto cinis dobro za mene.   Zasto si mi se svidjeo? Ne znam tacan razlog. U tvojim ocima i osmjehu je ne

   Nova godina. Uzasna glavobolja. Jedva sam docekala da se ispucaju i izvriste da malo slusam tisinu. Nikad dosta mira i tisine.  Za mene kao da nije nastala 2018-ta. Za mene je jos uvijek ova stara. Dozivjela sam ove dane kao jedno. Svi su bili isti i ni po cemu se nisu razlikovali.  Bila sam najusamljenija u sobi punoj ljudi. U sobi punoj dragih ljudi, jer nisu oni meni bilo ko. To su moji prijatelji i kumovi iz djetinjstva. Najbolji su. Nema ih Amerika. Samo ja nisam bila dobro fizicki i psihicki.    Kod mene je ratno stanje u dusi i u mislima. Uzasno mi je tesko sto je tako. Ali vec mjesecima je nemoguce dokazati i iskazati svoje neopravdane osjecaje. Jednom sam olujni vjetar sa udarima preko 100km/h, a jednom blagi povjetarac. Nekad sam duga, a ponekad magla. Svasta sam, samo nisam sve ono o cemu sam mastala i o cemu i sad mastam. .  Nije mi se ostvarila nijedna zelja koju sam zazelila kad je nedavno bila kisa meteora. A nisam zazelila neke krupne i nedostizne stvari. Samo da b