Da sam samo ja malo manje ja.

   Nova godina. Uzasna glavobolja. Jedva sam docekala da se ispucaju i izvriste da malo slusam tisinu. Nikad dosta mira i tisine.  Za mene kao da nije nastala 2018-ta. Za mene je jos uvijek ova stara. Dozivjela sam ove dane kao jedno. Svi su bili isti i ni po cemu se nisu razlikovali.  Bila sam najusamljenija u sobi punoj ljudi. U sobi punoj dragih ljudi, jer nisu oni meni bilo ko. To su moji prijatelji i kumovi iz djetinjstva. Najbolji su. Nema ih Amerika. Samo ja nisam bila dobro fizicki i psihicki.
   Kod mene je ratno stanje u dusi i u mislima. Uzasno mi je tesko sto je tako. Ali vec mjesecima je nemoguce dokazati i iskazati svoje neopravdane osjecaje. Jednom sam olujni vjetar sa udarima preko 100km/h, a jednom blagi povjetarac. Nekad sam duga, a ponekad magla. Svasta sam, samo nisam sve ono o cemu sam mastala i o cemu i sad mastam. .
 Nije mi se ostvarila nijedna zelja koju sam zazelila kad je nedavno bila kisa meteora. A nisam zazelila neke krupne i nedostizne stvari. Samo da budem srecna i sto manje depresivna. Smjesno je sto sanjam i mastam o tome da budem motivacijski govornik, a jako sam tuzna i nisam uspjela da promjenim svoj zivot iz korjena.
Jako sam tuzna i ne mogu sebe da promjenim. Mogu svoj zivot da uljepsam sitnicama, mogu da pomazem drugima koliko god je u mojoj mogucnosti. Mogu da uzivam u maglama i u svim vedrim danima i nocima.
Ali na kraju, sve sto vidim je ono sto nemam.
Znam da postoje situacije da ljudi nemaju sta da jedu. Ja sam dvaput bila u takvoj situaciji. Prestrasno je. Mucno.
Zao mi je te djece i takvih porodica. Zao mi je sto nemaju uslove da zive kao svi mi. Razmisljam o njima i spustam se na zemlju. Nije u redu sto nisam covjek. Dok oni vjerovatno jesu. Sebicna sam.
  Kad bih ja samo malo manje bila ja. Ravnodusna, hladna kao kamen. Da me nista ne dotice i da mi je sve ravno od Australije do Amerike. Ali ne mogu, Bog me nije nacinio takvu.
I ne znam sto pisem o tugi. Ne znam sto se ovako osjecam.
Mislila sam da necu vise guknuti o nekim stvarima, pa ipak jesam. Zao mi je.
Nedavno nam je porodicni prijatelj donio mnogo namirnica iz svog zamrzivaca. Ljuta sam na njega, ne znam samo kako se nije sjetio da nadje i da se raspita kome je zaista potrebno. Ima mnogo gladnih ljudi.
Bojim se da ne bacim pola i vise od pola.
Onda cu mrziti sebe do kraja zivota. Da imam auto i da imam polozeno, obisla bih te ljude i volontirala bih za njih. Skrenula bih malo misli od svih svojih problema.
Ujedno bih i razdijelila tu hranu.
Meni je, ne znam, ironicno to sto imam prelijepu kucu sa prelijepim pogledom. Ona nije skroz namjestena, ali uradice se vremenom. Imam dobru kucu. I nece mi se krov srusiti na glavu. Ali nisam srecna. Imam hranu, imam struju, imam vodu. Kroz misli mi prolaze svi koji to nemaju. Ja bih podijelila ovo sto imam sa svima koji nemaju. Zato sto znam kako im je. Znam u milimetar svaki osjecaj, znam kako je kad krce crijeva od gladi, znam kako je kad piri vjetar kroz razbijeni prozor. Znam da ulazi i da se uvuce svaka zivotinjica u neki cosak. Maj mi je bio pun zmija u kuci. I strasno je.
  A najironicnije u svemu tome je sto sam u toj raspadnutoj i staroj kuci bila mnogo veselija i hrabrija. Nikad ni na jednom mjestu mi nece biti kao sto mi je tamo bilo.
  Izvinjavam se samoj sebi sto sam ja ja. Jer nije ni meni lako ovako cudnoj i dalekoj.
  Samo pricam o stvarima koje me bole. I nisam nezahvalna. Zahvalna sam na svakoj ukazanoj pomoci. I na svemu sto imam.
I na svemu sto nemam. Boze, hvala ti sto je moja jelka ostala neokicena, podsjeca me na mene, skromnu, siromasnu i jednostavnu. Podsjeca na sve sto nisam imala u cijelom zivotu, a trebala sam to. Hvala ti, Boze, ti imas svoje razloge i svoje Zato, na moje Zasto. Radije bih bila siromasna, a srecna, sa svim tim stvarima i predmetima koje ce ostati moji snovi i zelje, nego bogata, bezobrazna i umisljena, koja ima sve i to joj je malo.