dnevnik i dozivljaji konfuzne dame

Danas je tesko, teze nego ikad pre. Ne mogu se skoncentrisati na svoj zivot. Ne mogu ni na sta. Boli me mnogo sto mi je mama bolesna. Sad cu pokusati docarati kako mi je sa njom.  Ujutro kad ustanemo, obavimo licnu higijenu, dam joj lijekove, i onda obavezno doruckuje. Ja nalozim vatru, spremam rucak, pripremam meso i povrce, mjesim hljeb i pijem kafu. Ona je za to vrijeme poprilicno mirna. Kad ja pocnem peci hljeb i kuvati to sto sam zamislila, onda se ona, ne znam sto, uznemiri.   U toj svojoj uznemirenosti, valjda u namjeri da mi pomogne, krene da lozi vatru. Neprestano lozi. I kad je pun sporet drva, ona na silu gura drvo. I onda se opece po rukama. Ali ne prestaje. Puna joj je ruka plikova. Ja joj fino govorim i na fin nacin objasnim da ne radi to, da nisu drva od papira da tako lako izgore. Guram je od sporeta, povisim ton, ali ne djeluje. Njoj kad nesto pokusam objasniti, cuje i razumije, ali me ne poslusa. Znaci, kao da zidu govorim. Posle toga, prodje podne, onda opet p

"Bice bolje". Malo sutra. Nikada nece biti kao pre.  "Nacices i ti sebi nekoga". Bas ti hvala sto me tjesis, mozda cu ga i naci. A da li ce on mene razumjeti, da li ce trajati sa mnom. Hoce li me moci zavoljeti ovakvu, cudnu, i daleku? Hocu li ja moci njega?  Meni se cini da je danas jako tesko voljeti i imati neku kvalitetnu vezu. Mozda su ljudi u vecini sami. Mozda.  "Mlada si ti, tvoje vrijeme tek dolazi". Dobro, to zavisi od toga kako se osjecam dusevno. Meni ljudi dolaze 10 godina i iste stvari govore. Eto od 15-e do 26-e iste rijeci slusam. Urnebesno. Kako je lako filozofirati drugome. A za drugi dio mislim da je vrijeme doslo i traje. Sada. Ne sutra i ne juce. Sada. A ja sam toga stvarno svjesna.  "Ti bi trebala . . .". Ja bih trebala da znam ovo i ono. Sto se nisam rodila kao sveznalica? Sve bi bilo lako. Trebala bih da se udam, vrijeme mi je. Trebala bih kuciti kucu. Trebala bih imati djecu. Trebala bih biti se ostvariti kao z

Siromastvo. Neimastina.    Cudno ce zvucati, ali ja volim svoje trenutno stanje. Ovako sam najsretnija. Nije za mene luksuz i udobnost, nije za mene skupocjeni nakit, ganjc nova kola, i nekoliko hiljada maraka u banci.  Sve je jednostavnije kad covjek nema ni marke u kuci. Prazan novcanik, a mirna dusa. Ja bih samo voljela da je meni, braci i mami sto uvijek pun i da nismo gladni i zeljni svega. A za sve ostalo svakako cemo se snaci. Odrastala sam u teskim uvjetima, ali pamtim da sam bila srecna. Igrala sam se sa blatom, kao pravila sam kolace od blata. Nisu mi trebale lutke i plisani medvjedici. Nisam voljela lutke i igracke, ali sam obozavala pracke, luk i strelu, penjanje po drvecu i mnogo raznoraznih igara.  Tako da sam od starta bila muskobanjasta. Svidjalo mi se to. I sada mi se svidjaju uspomene na moje djetinjstvo. Bilo je tu i losih stvari, ali sve smo to prevazisli, i naucili da zivimo sa tim.  Volim cinjenicu da nisam imala nista od luksuznih stvari svu odjecu i obucu,

 Nemoj da se nerviras sto vise nemas nego sto imas. I sam Bog zna da ti i tako ne bi bila srecna. Nemoj da se nerviras sto si dala cijelu sebe za baku i majku. Znam, zrtvovala si se mnogo da bi one bile mirne kad si ti tu. Mozda te baka sad gleda sa neba i sigurno je ponosna sto si joj  bas ti bila unuka.  Nemoj se nervirati sto ti je majka bolesna, ne povisuj ton, ne vici na nju, imaj strpljenja. I ona je trpila sve tvoje djecije ispade, nervozu i plakanje kad nisi dobila bas onu cokoladicu koju si htjela kad ste bili u prodavnici. Sjecas se da nije imala para, i da ti je rekla da ce ti drugi put kupiti. Nije te slagala. Nemoj tako grubo sa njom, ona sada treba svu tvoju ljubav i podrsku. Ne znas ti kako je njoj u tim godinama i koliko ju jako i dugo boli. Ne znas sta se odvija u njezinoj glavi. Ne cujes njezine misli i ne znas. Nije joj lako. Svaka je bolest na svoj nacin okrutna. I ti si bio/bila bolesna, a majka je bdila cijelu noc nad tvojim krevetom. Ne nerviraj se sto joj

Mrzim ponedeljak. Osjecam koliko je tezak dan. Probudila sam se umorna. Nocas sam zaspala umorna. Muci me cijeli zivot. Nesredjen i neuspjesan zivot koji vodim. Nigdje nisam dogurala, nista nisam postigla. Problem je u tome sto sam previse uplasena. Toliko je bilo losih stvari i situacija koje su me iscrpile, savladale i uplasile. Bojim se. Bojim se posla, ljudi, uspjeha i neuspjeha. Bojim se svakog covjeka koji udje u moj zivot. I bojim se same sebe. U mom zivotu je sve zapetljano i nerijesivo. Toliko sam zbunjena. Vezana sam, samu sam sebe vezala i osudila na tezak zivot. Nista nije toliko strasno i nije da nemam izbor, zapravo, imala sam izbor. Ostala sam uz svoju porodicu. Brinem se za svoju majku, koja je bolesna. Ne bih mogla da zivim mirno, a da znam da se ona pati bez mene. Mislim da sam joj nesvjesno naudila. Pokusavam da se iskupim. Ne znam da li cinim pravu stvar. I mozda sam naudila svjesno nekim osobama. Mozda mi se vraca to sve. Izgubljena sam. Nemam kompas u ruka