Danas mama, ja i njezina bolest igramo kolo.

Danas je tesko, teze nego ikad pre. Ne mogu se skoncentrisati na svoj zivot. Ne mogu ni na sta. Boli me mnogo sto mi je mama bolesna. Sad cu pokusati docarati kako mi je sa njom. 

Ujutro kad ustanemo, obavimo licnu higijenu, dam joj lijekove, i onda obavezno doruckuje. Ja nalozim vatru, spremam rucak, pripremam meso i povrce, mjesim hljeb i pijem kafu. Ona je za to vrijeme poprilicno mirna. Kad ja pocnem peci hljeb i kuvati to sto sam zamislila, onda se ona, ne znam sto, uznemiri. 

 U toj svojoj uznemirenosti, valjda u namjeri da mi pomogne, krene da lozi vatru. Neprestano lozi. I kad je pun sporet drva, ona na silu gura drvo. I onda se opece po rukama. Ali ne prestaje. Puna joj je ruka plikova.

Ja joj fino govorim i na fin nacin objasnim da ne radi to, da nisu drva od papira da tako lako izgore. Guram je od sporeta, povisim ton, ali ne djeluje. Njoj kad nesto pokusam objasniti, cuje i razumije, ali me ne poslusa. Znaci, kao da zidu govorim.

Posle toga, prodje podne, onda opet pije svoje lijekove, pa ruca. 

I posle tog bi trebalo da legne i da odspava malo, ali ne uradi to. Vec stane na sred kuhinje i doziva me imenom. Ako idem napolje nekim poslom, i ona ide sa mnom i doziva me cijelo vrijeme. Zamislite kako je tesko kad vam je neko za vratom i doziva vas jedno 30 - 40 puta uporno. Ne odazivam se vise jer ni ona nista ne govori, samo se ponavlja ko pokvarena ploca. 

Onda tako ja bjezim, ona me proganja. I tako se borimo do veceri. Onda kad vece dodje, popije opet lijekove i legne da spava. Ali vec nakon 10 minuta ustaje i nastavlja da dosadjuje. Dok izvidi gdje je koje djete, vraca se u sobu i seta od sobe do kuhinje. Onda bracu zove u kucu i dok veceramo, salje mog starijeg brata u sobu da spava. Pogasi sva svjetla u kuci, dok ja gledam tv u mraku, pratim neku seriju, tj. trudim se da je gledam dok ona uporno stoji na pragu moje sobe, govori da idem da spavam i doziva me.

 Kada se serija zavrsi onda ugasim tv i zaspim, onda i ona ode u svoju sobu.

Nije mi jasno kako se ne umori od same sebe. I kakva je to bolest? 

Imala je mozdani 2013, i slabih je zivaca cijeli zivot. Imala je i dva nervna sloma dok sam ja jos isla u osnovnu skolu. 

Ljetos je lijecena na odjelu za psihoticne poremecaje psihijatrija Kc Banja Luka.

Uveli su joj neki novi lijek za sprecavanje sirenja demencije.

Jos ne mogu da vjerujem da mama ima demenciju. Ima dana i kad je dobro, kada me slusa i dozivljava, i kada lezi u svojoj sobi. Bukvalno je kao druga osoba. 

Pokretna je i jaka, dobro jede, dobro spava. 

E sad, mene buni sto je jedan dan dobra, a drugi dan losa(kada je naporna sa dozivanjem, kada me ne slusa, kada se ponavlja sa ponasanjem).

Izuzetno je dobrog pamcenja. Nema sa tim problema nikakvih. 

Nikad nigdje ne ide, a da mi ne kaze gdje. 

Ja demenciju povezujem sa starijom populacijom. Citala sam, a i cula za situacije kad neka baka ili djed krene u setnju pa se izgubi i zaboravi gdje je krenuo. 

Ali to se nikad nije desilo sa mojom mamom, i ona, zaboravih spomenuti, ima 59 godina.

Voljela bih znati ima li slicnih situacija. 

I sta mogu uraditi da poboljsam kvalitetu svog i njezinog zivota. Bilo bi dovoljno kada me ne bi toliko dozivala.

Ne mogu nista postici po kuci od nje. Od silne brige za nju, oboljela sam i ja i drugi brat. Ne mozemo imati normalan zivot od nje. 

U strahu sam da i ona negdje krene i da zaboravi gdje je posla i da se izgubi.

 Cijeli mi je zivot okrenut naopacke otkako je oboljela. Radila sam ljetos dva mjeseca, ali sam morala napustati posao, jer nije imao ko da je pricuva. 

Od 2013 do sad, bila je svakakva. I agresivna i ljuta, plakala je, u strahu je zivjela nekom svom neosnovanom. I danas je pod strahovima. A bio je i jedan period ovog proljeca da je bila dobro.

Voljela bih da joj mogu pomoci. I meni bi bilo bolje. Mislim da bih se preporodila.

Najvise se bojim da ne zavrsim u zivotu kao ona. Bojim se da je pola toga od cega je bolovala u zivotu (a bilo je jos mnogo bolesti) nasljedno.

Nisam bas ni mudra ni nacitana da nadjem neki nacin da nam obema pomognem.

Ali, mislim da se nesto moze i mora uraditi.

 E takav vam je zivot nekoga ko zivi sa bolesnim roditeljem. Zapela sam, i ne mogu ni gore ni dole. Boli me dusa, i raspadam se od unutrasnje patnje. Zivciram se, kupim bjes u sebi, placem kad me niko ne vidi. Neopisivo mi je tesko. Ne nalazim rijeci da opisem kolika je to patnja. Ako je neko to vec dozivio onda zna kako mi je. Ali mislim i znam da je to samo trenutno. 

Ne predajem se. Necu nikad, a mozda ni tad.