dnevnik i dozivljaji konfuzne dame

Trujemo se, neizdrzivo i nekontrolisano. Cinimo grozote nasim tjelima i svemu oko nas. Pusimo, pijemo, nerviramo se, i na kraju obolimo.  Priznajem, svjesna sam da je cigareta stetna,  znam i sta radi mom organizmu. Znam da stvara ovisnost. Znam i da mi je svaki prigovor u vezi toga stvarno potreban i opravdan. Treba mi da me neko zaustavi od vlastitog upropastavanja. Treba mi neciji samar da padnem od siline udarca i da se osvjestim.  Znam i za alkohol i duboko ga prezirem. Mrzim rakiju, pivo, vino i viski. Mrzim sto svaki put pozelim da sam pijana samo da udaljim svoje probleme daleko od sebe. Mrzim sto me kumovi pocaste casicom rakije kad odem na kafu do njih. Slomila bih tu prokletu casicu jer mi u tom trenutku nije potrebna. Mrzim i njih i ne razumijem kakva je to cast, i sta znaci kada me pitaju: "A cime da te pocastim?" Zar se sve mora vrtiti oko pocasti i onog *Zivjeli*? I kad pocnu da objasnjavaju da je to dobro za zdravlje, da to jaca krv i cirkulaciju, da je do

 Ja, cudna djevojka i mlada zena. Mozda sam ostala daleko negdje u proslosti. Kao djevojcica koju su svi znali kao povuceni i preslatki mali krpeljcic. Sto krpeljcic? Pa zato sto sam se uvijek zakacila za nekoga, negdje u drustvu, najvise za bracu, i nisam se pustala. Sta su  oni igrali, morala sam i ja. Gdje su oni isli, isla sam i ja. Tesko su me se rjesavali. Imam osjecaj da se nista u meni nije promjenilo, da sam jos ta ista djevojcica koja toliko voli igre i drustvo. Osjecam da nisam nista napredovala u zivotu, jer svi oko mene idu i odose, ali ja ostajem. Stalno sam na istom mjestu 26 godina.  U meni je rat. Rat izmedju ovoga sto sam sada i onog sto sam bila nekada. Losa sam prema sebi. Najgora. Izivljavam se na svojoj sadasnjosti i uporno radim za druge. Dok sebe ni ne gledam. Ja ne znam pomoci sebi. Cak i kad bih pomogla, osjecam da bi mi uvijek nesto falilo. Ja, koliko sam glupa i neobrazovana. Osjecam da postoje ljepse rijeci da opisu moje grozno stanje. A ja ih ne znam