Ja, ti, on/ona i svi mi,vi i oni..
Trujemo se, neizdrzivo i nekontrolisano. Cinimo grozote nasim tjelima i svemu oko nas. Pusimo, pijemo, nerviramo se, i na kraju obolimo.
Priznajem, svjesna sam da je cigareta stetna, znam i sta radi mom organizmu. Znam da stvara ovisnost. Znam i da mi je svaki prigovor u vezi toga stvarno potreban i opravdan. Treba mi da me neko zaustavi od vlastitog upropastavanja. Treba mi neciji samar da padnem od siline udarca i da se osvjestim.
Znam i za alkohol i duboko ga prezirem. Mrzim rakiju, pivo, vino i viski. Mrzim sto svaki put pozelim da sam pijana samo da udaljim svoje probleme daleko od sebe. Mrzim sto me kumovi pocaste casicom rakije kad odem na kafu do njih. Slomila bih tu prokletu casicu jer mi u tom trenutku nije potrebna. Mrzim i njih i ne razumijem kakva je to cast, i sta znaci kada me pitaju: "A cime da te pocastim?"
Zar se sve mora vrtiti oko pocasti i onog *Zivjeli*?
I kad pocnu da objasnjavaju da je to dobro za zdravlje, da to jaca krv i cirkulaciju, da je dobro iz raznoraznih zdravstvenih razloga kojih vise ne mogu da se sjetim.
Mrzim to. Mrzim prokleti alkohol i onog ko ga je stvorio.
Te dve stvari su za mene proklete, mrzim sto ih trosim i mrzim samu sebe zbog tog.
Prokleta ovisnost. Ne znam jesam li okorjeli pusac i alkoholicar, mozda jesam, mozda i nisam. Svaki put kada pozelim da se drzim dalje od toga, uvijek mi se to pojavi pred ocima.
Puno placem i puno se nerviram. Takva sam. Unesem cijelu sebe u to sto radim, i ako ne uspije, razocaram se. Razmisljam gdje pravim greske i nikako nista ne naucim.
Ja sam mnogo osjecajni zenski debil. Sikiram se zbog mame i zbog tate i oni zbog mene. I kako da se izadje iz tog kruga?
Sikiram se kad brat izadje negdje navecer, iako ima 29 godina i zna se cuvati. Ali moje srce nije mirno dok god ne dodje kuci.
Kada mi kazu:"Nemoj se nervirati". Kako, kako da se ne nerviram? To je nesto sto je jace od mene.
I posle tog, tijelo oslabi i oboli.
Internet. 21 vijek. Smartphone, Iphone i tablet. Ne volim ove stvari iako ih smatram neopisivo korisnim. Vidim dobre strane, mnogo njih, ali vidim i lose. Vidim kako je puno sebicnih i bezvrijednih ljudi.
Vidim kako je omladina postala lijena. Sve im je dostupno u par klikova.
Tako nije bilo kad sam ja odrastala. Pamtim pune citaonice, biblioteke i omladinske domove. Djecu koja su posjecivala mjesta na kome su istrazivali, ucili, druzili se. U rukama su im bile sveske i knjige, a na licu osmjesi.
Zasto se sad sve pretvorilo u takmicenje ko ce imati vise lajkova i pratitelja? Zasto djevojke toliko urede fotografije na kojima su jedva prepoznatljive? Stide se svojih pjegica i bubuljica, bjeze od svoje nesavrsenosti, a zbog cega to? Nesavrsenost je prelijepa i potpuno prirodna.
Mozda je lakse pobjeci od svega toga nego prihvatiti to. Ne znam zaista. Ne razumijem.
Zasto smo toliko slijepi da vidimo neke stvari? Mnoge djevojke imaju iskrivljenu sliku sebe.
Kila pudera, umjetne trepavice i nokti. To nije ljepota.
Silikoni u grudima i usnama. To nije ljepota.
Stiklice sa jako visokom petom, od ne znam koliko centimetara, ekskluzivna markirana odjeca, skupa kola. To nije ljepota.
Voljela bih kad bi svako mogao biti svoj, opusten i prirodan. To je lako. Svi to mogu.
Zato ja bjezim od ljudi. Jer ne znam ko se krije ispod tog pretjerano nasminkanog lica i presavrseno uredjenih fotografija.
Zar to nije previse? Zar nije previse kad gledaju u slavna i poznata lica, svu tu vjestacku ljepotu i savrsenost i poslije se ugledaju na njih?
Popularnost, lijepi komplimenti i komentari, za to se danas gine i zivi. Ne razumijem ja to. Nisam iz te price i nisam umislila da sam posebna. Ja sam ista kao ti. Kao ona i on. Ista sam. Jos jedno lice u gomili. Samo se razlikujem po tome sto meni ne trebaju pratitelji da mi govore da sam lijepa. Crvenim se kad primim kompliment.
U cemu je stos? Zar nije svaki covjek lijep na svoj nacin?
Ali ne, treba da se kaze javno, sa sve velikim slovima, neka svi vide i neka se zna..
Razlikujem se i po tome sto se na mene ne moze uticati. Ne pratim modu, briga me sta je 'in' , a sta 'out'. To ne definise moj zivot.
Ja zivim u jednostavnom svijetu. Gdje se zna da su moji jedini izvori srece mali krug prijatelja, porodica, knjige i cvece. Male stvari. Uvijek.
Zasto neko ne kaze da je zracenje telefona, racunara i tv-a opasno? Zasto to ne govorite dovoljno i cesto? Mi se trujemo i unistavamo svakodnevno. Ja prva medju prvima. Iako znam da se trebam drzati podalje od toga, opet sam tu blizu.
Sve je to jednako opasno kao alkohol i cigarete. Hocu da mi prigovaraju i da me upozoravaju da se ostavim prokletog telefona, na isti nacin kao sto mi govore da ostavim cigarete. Jer jednog dana cu oboljeti i otici, a iza mene ce ostati puno telefona i racunara. To necu moci da odnesem na onaj svijet.
Zato sam ljuta i ogorcena. Zato bih rekla svakome da unosim dovoljnu dozu otrova. Ne mislim da je kasno da se spasim. Mogu ja to.
Ljudi prekomjerno sjeku drva. Vidjeli smo kako haraju pozari ovog ljeta. Nestaju sume. Kakav mi to vazduh disemo?
Puno se trujemo, vise nego ikad pre. A malo radimo na tome da to sprijecimo.
U mojoj sumi vise ne raste kestenje. Ne moze da uspije u ovoj klimi. Imam osjecaj da sam svemu tome ja kriva jer se prema prirodi odnosim nehumano.
A volim prirodu, mnogo, mnogo. Boli me srce gledajuci kako ona nestaje i kako vise nije kao pre.
Ne sadimo vise kao pre, ne posumljavamo sume. Zato sto smo bolesni i otrovani sa svih strana.
Hrana koju jedemo i voda koju pijemo nije ista kao pre. Zato sto sada sve sto posadimo prscemo pesticidima. Nije isti okus krompira moje bake i ovaj danasnji. Nije isto domace meso i kupovno preradjeno meso. Nista nije isto.
Jako sam ljuta na sebe. A posebno na one koji prigovaraju sto se trujemo sa cigaretama, a ovo ostalo moze proci. Jer se to ne vidi i ne osjeti. Jer je to jako mala doza.
Bravo za covjecanstvo. Polako unistavamo sve ono sto nam je priroda davala svih ovih godina. Bravo za svakog pojedinca koga nije briga za ovo. Nema opasnije i krvolocnije zivotinje od covjeka.
Uragani, oluje, poplave, suse, zemljotresi.. Sve to dobro zasluzujemo. Priroda daje, priroda uzima.
Priznajem, svjesna sam da je cigareta stetna, znam i sta radi mom organizmu. Znam da stvara ovisnost. Znam i da mi je svaki prigovor u vezi toga stvarno potreban i opravdan. Treba mi da me neko zaustavi od vlastitog upropastavanja. Treba mi neciji samar da padnem od siline udarca i da se osvjestim.
Znam i za alkohol i duboko ga prezirem. Mrzim rakiju, pivo, vino i viski. Mrzim sto svaki put pozelim da sam pijana samo da udaljim svoje probleme daleko od sebe. Mrzim sto me kumovi pocaste casicom rakije kad odem na kafu do njih. Slomila bih tu prokletu casicu jer mi u tom trenutku nije potrebna. Mrzim i njih i ne razumijem kakva je to cast, i sta znaci kada me pitaju: "A cime da te pocastim?"
Zar se sve mora vrtiti oko pocasti i onog *Zivjeli*?
I kad pocnu da objasnjavaju da je to dobro za zdravlje, da to jaca krv i cirkulaciju, da je dobro iz raznoraznih zdravstvenih razloga kojih vise ne mogu da se sjetim.
Mrzim to. Mrzim prokleti alkohol i onog ko ga je stvorio.
Te dve stvari su za mene proklete, mrzim sto ih trosim i mrzim samu sebe zbog tog.
Prokleta ovisnost. Ne znam jesam li okorjeli pusac i alkoholicar, mozda jesam, mozda i nisam. Svaki put kada pozelim da se drzim dalje od toga, uvijek mi se to pojavi pred ocima.
Puno placem i puno se nerviram. Takva sam. Unesem cijelu sebe u to sto radim, i ako ne uspije, razocaram se. Razmisljam gdje pravim greske i nikako nista ne naucim.
Ja sam mnogo osjecajni zenski debil. Sikiram se zbog mame i zbog tate i oni zbog mene. I kako da se izadje iz tog kruga?
Sikiram se kad brat izadje negdje navecer, iako ima 29 godina i zna se cuvati. Ali moje srce nije mirno dok god ne dodje kuci.
Kada mi kazu:"Nemoj se nervirati". Kako, kako da se ne nerviram? To je nesto sto je jace od mene.
I posle tog, tijelo oslabi i oboli.
Internet. 21 vijek. Smartphone, Iphone i tablet. Ne volim ove stvari iako ih smatram neopisivo korisnim. Vidim dobre strane, mnogo njih, ali vidim i lose. Vidim kako je puno sebicnih i bezvrijednih ljudi.
Vidim kako je omladina postala lijena. Sve im je dostupno u par klikova.
Tako nije bilo kad sam ja odrastala. Pamtim pune citaonice, biblioteke i omladinske domove. Djecu koja su posjecivala mjesta na kome su istrazivali, ucili, druzili se. U rukama su im bile sveske i knjige, a na licu osmjesi.
Zasto se sad sve pretvorilo u takmicenje ko ce imati vise lajkova i pratitelja? Zasto djevojke toliko urede fotografije na kojima su jedva prepoznatljive? Stide se svojih pjegica i bubuljica, bjeze od svoje nesavrsenosti, a zbog cega to? Nesavrsenost je prelijepa i potpuno prirodna.
Mozda je lakse pobjeci od svega toga nego prihvatiti to. Ne znam zaista. Ne razumijem.
Zasto smo toliko slijepi da vidimo neke stvari? Mnoge djevojke imaju iskrivljenu sliku sebe.
Kila pudera, umjetne trepavice i nokti. To nije ljepota.
Silikoni u grudima i usnama. To nije ljepota.
Stiklice sa jako visokom petom, od ne znam koliko centimetara, ekskluzivna markirana odjeca, skupa kola. To nije ljepota.
Voljela bih kad bi svako mogao biti svoj, opusten i prirodan. To je lako. Svi to mogu.
Zato ja bjezim od ljudi. Jer ne znam ko se krije ispod tog pretjerano nasminkanog lica i presavrseno uredjenih fotografija.
Zar to nije previse? Zar nije previse kad gledaju u slavna i poznata lica, svu tu vjestacku ljepotu i savrsenost i poslije se ugledaju na njih?
Popularnost, lijepi komplimenti i komentari, za to se danas gine i zivi. Ne razumijem ja to. Nisam iz te price i nisam umislila da sam posebna. Ja sam ista kao ti. Kao ona i on. Ista sam. Jos jedno lice u gomili. Samo se razlikujem po tome sto meni ne trebaju pratitelji da mi govore da sam lijepa. Crvenim se kad primim kompliment.
U cemu je stos? Zar nije svaki covjek lijep na svoj nacin?
Ali ne, treba da se kaze javno, sa sve velikim slovima, neka svi vide i neka se zna..
Razlikujem se i po tome sto se na mene ne moze uticati. Ne pratim modu, briga me sta je 'in' , a sta 'out'. To ne definise moj zivot.
Ja zivim u jednostavnom svijetu. Gdje se zna da su moji jedini izvori srece mali krug prijatelja, porodica, knjige i cvece. Male stvari. Uvijek.
Zasto neko ne kaze da je zracenje telefona, racunara i tv-a opasno? Zasto to ne govorite dovoljno i cesto? Mi se trujemo i unistavamo svakodnevno. Ja prva medju prvima. Iako znam da se trebam drzati podalje od toga, opet sam tu blizu.
Sve je to jednako opasno kao alkohol i cigarete. Hocu da mi prigovaraju i da me upozoravaju da se ostavim prokletog telefona, na isti nacin kao sto mi govore da ostavim cigarete. Jer jednog dana cu oboljeti i otici, a iza mene ce ostati puno telefona i racunara. To necu moci da odnesem na onaj svijet.
Zato sam ljuta i ogorcena. Zato bih rekla svakome da unosim dovoljnu dozu otrova. Ne mislim da je kasno da se spasim. Mogu ja to.
Ljudi prekomjerno sjeku drva. Vidjeli smo kako haraju pozari ovog ljeta. Nestaju sume. Kakav mi to vazduh disemo?
Puno se trujemo, vise nego ikad pre. A malo radimo na tome da to sprijecimo.
U mojoj sumi vise ne raste kestenje. Ne moze da uspije u ovoj klimi. Imam osjecaj da sam svemu tome ja kriva jer se prema prirodi odnosim nehumano.
A volim prirodu, mnogo, mnogo. Boli me srce gledajuci kako ona nestaje i kako vise nije kao pre.
Ne sadimo vise kao pre, ne posumljavamo sume. Zato sto smo bolesni i otrovani sa svih strana.
Hrana koju jedemo i voda koju pijemo nije ista kao pre. Zato sto sada sve sto posadimo prscemo pesticidima. Nije isti okus krompira moje bake i ovaj danasnji. Nije isto domace meso i kupovno preradjeno meso. Nista nije isto.
Jako sam ljuta na sebe. A posebno na one koji prigovaraju sto se trujemo sa cigaretama, a ovo ostalo moze proci. Jer se to ne vidi i ne osjeti. Jer je to jako mala doza.
Bravo za covjecanstvo. Polako unistavamo sve ono sto nam je priroda davala svih ovih godina. Bravo za svakog pojedinca koga nije briga za ovo. Nema opasnije i krvolocnije zivotinje od covjeka.
Uragani, oluje, poplave, suse, zemljotresi.. Sve to dobro zasluzujemo. Priroda daje, priroda uzima.
Primjedbe
Objavi komentar