Samo ja.
Ja, cudna djevojka i mlada zena. Mozda sam ostala daleko negdje u proslosti. Kao djevojcica koju su svi znali kao povuceni i preslatki mali krpeljcic.
Sto krpeljcic? Pa zato sto sam se uvijek zakacila za nekoga, negdje u drustvu, najvise za bracu, i nisam se pustala. Sta su oni igrali, morala sam i ja. Gdje su oni isli, isla sam i ja. Tesko su me se rjesavali.
Imam osjecaj da se nista u meni nije promjenilo, da sam jos ta ista djevojcica koja toliko voli igre i drustvo. Osjecam da nisam nista napredovala u zivotu, jer svi oko mene idu i odose, ali ja ostajem. Stalno sam na istom mjestu 26 godina.
U meni je rat. Rat izmedju ovoga sto sam sada i onog sto sam bila nekada.
Losa sam prema sebi. Najgora. Izivljavam se na svojoj sadasnjosti i uporno radim za druge. Dok sebe ni ne gledam.
Ja ne znam pomoci sebi. Cak i kad bih pomogla, osjecam da bi mi uvijek nesto falilo.
Ja, koliko sam glupa i neobrazovana. Osjecam da postoje ljepse rijeci da opisu moje grozno stanje. A ja ih ne znam. Sada se smijem zbog toga, smjesno je.
Smjesno je i zalosno sta je covjek sebi u stanju dozvoliti.
Ja. Ja sam jedina u ovom univerzumu koja je sama sebi iskopala raku, svojevoljno usla i sama se zakopala.
Znam da neko ne moze da svari ovoliku dozu negativnosti, i da ovo ubija gore nego bilo koji drugi tumor. Pitam se kako bi se ti ponasao da si na mom mjestu. Da li bi volio sebe uprkos svim greskama i glupostima koje si ucinio? Da li bi bio srecan da si svjesno i nesvjesno povredio neke ljude koje ne poznajes? I sad ne mozes da ih nadjes da im kazes: "Oprosti".
Da li bi bio stabilan, cvrst i na nogama kada si njoj ili njemu rekao: "Da" , a zapravo si trebao reci:" Ne"?
Da li bi dopustio sebi da ides nekim pogresnim putevima, za koje dobro znas da su pogresni, ali svejedno ides, jer te mozda ceka sreca na kraju puta?
Ja sam gomila pogresnih i glupih odluka koje su me definisale. I sve sam negativno sebi dopustila.
Ja sam mozda jedina takva koja se uvijek pita i prisjeca 'sta bi bilo kad bi'.
A samo sam htjela biti srecna, raditi dobre stvari, uljepsati nekome zivot, spasiti nekoga, pruzati pomoc, davati besplatne zagrljaje. Pa da mi neko kaze: "Hvala ti sto zivis i postojis". Da sam nekome spas i utjeha.
Ja. Nisam se jos opisala, i dala sebi definiciju. Cudna neka mala. Tuzna, na momente srecna, ali premalo.
Na kraju, mozda je u redu biti negativan, mozda je u redu kada vas nista ne moze utjesiti, mozda je u redu kada nikog ne ugrozavas zbog toga, i dobro, svakako nije u redu da sebe ubijas. Da sam sebi budes tumor koji te unistava do zadnjeg..
Ali, biti tuzan sad je u redu. I sutra, i prekosutra. Sve dalje je vec kriticno stanje. Pomozi sebi. Ne dovodi se u stanje u kojem sam ja. Ne poistovjecuj se sa mnom.
Pravo da budem ovakva, original depresija, imam samo ja.
Sto krpeljcic? Pa zato sto sam se uvijek zakacila za nekoga, negdje u drustvu, najvise za bracu, i nisam se pustala. Sta su oni igrali, morala sam i ja. Gdje su oni isli, isla sam i ja. Tesko su me se rjesavali.
Imam osjecaj da se nista u meni nije promjenilo, da sam jos ta ista djevojcica koja toliko voli igre i drustvo. Osjecam da nisam nista napredovala u zivotu, jer svi oko mene idu i odose, ali ja ostajem. Stalno sam na istom mjestu 26 godina.
U meni je rat. Rat izmedju ovoga sto sam sada i onog sto sam bila nekada.
Losa sam prema sebi. Najgora. Izivljavam se na svojoj sadasnjosti i uporno radim za druge. Dok sebe ni ne gledam.
Ja ne znam pomoci sebi. Cak i kad bih pomogla, osjecam da bi mi uvijek nesto falilo.
Ja, koliko sam glupa i neobrazovana. Osjecam da postoje ljepse rijeci da opisu moje grozno stanje. A ja ih ne znam. Sada se smijem zbog toga, smjesno je.
Smjesno je i zalosno sta je covjek sebi u stanju dozvoliti.
Ja. Ja sam jedina u ovom univerzumu koja je sama sebi iskopala raku, svojevoljno usla i sama se zakopala.
Znam da neko ne moze da svari ovoliku dozu negativnosti, i da ovo ubija gore nego bilo koji drugi tumor. Pitam se kako bi se ti ponasao da si na mom mjestu. Da li bi volio sebe uprkos svim greskama i glupostima koje si ucinio? Da li bi bio srecan da si svjesno i nesvjesno povredio neke ljude koje ne poznajes? I sad ne mozes da ih nadjes da im kazes: "Oprosti".
Da li bi bio stabilan, cvrst i na nogama kada si njoj ili njemu rekao: "Da" , a zapravo si trebao reci:" Ne"?
Da li bi dopustio sebi da ides nekim pogresnim putevima, za koje dobro znas da su pogresni, ali svejedno ides, jer te mozda ceka sreca na kraju puta?
Ja sam gomila pogresnih i glupih odluka koje su me definisale. I sve sam negativno sebi dopustila.
Ja sam mozda jedina takva koja se uvijek pita i prisjeca 'sta bi bilo kad bi'.
A samo sam htjela biti srecna, raditi dobre stvari, uljepsati nekome zivot, spasiti nekoga, pruzati pomoc, davati besplatne zagrljaje. Pa da mi neko kaze: "Hvala ti sto zivis i postojis". Da sam nekome spas i utjeha.
Ja. Nisam se jos opisala, i dala sebi definiciju. Cudna neka mala. Tuzna, na momente srecna, ali premalo.
Na kraju, mozda je u redu biti negativan, mozda je u redu kada vas nista ne moze utjesiti, mozda je u redu kada nikog ne ugrozavas zbog toga, i dobro, svakako nije u redu da sebe ubijas. Da sam sebi budes tumor koji te unistava do zadnjeg..
Ali, biti tuzan sad je u redu. I sutra, i prekosutra. Sve dalje je vec kriticno stanje. Pomozi sebi. Ne dovodi se u stanje u kojem sam ja. Ne poistovjecuj se sa mnom.
Pravo da budem ovakva, original depresija, imam samo ja.
Primjedbe
Objavi komentar