Onako iz moje glave.
"Bice bolje". Malo sutra. Nikada nece biti kao pre.
"Nacices i ti sebi nekoga". Bas ti hvala sto me tjesis, mozda cu ga i naci. A da li ce on mene razumjeti, da li ce trajati sa mnom. Hoce li me moci zavoljeti ovakvu, cudnu, i daleku?
Hocu li ja moci njega?
Meni se cini da je danas jako tesko voljeti i imati neku kvalitetnu vezu.
Mozda su ljudi u vecini sami. Mozda.
"Mlada si ti, tvoje vrijeme tek dolazi". Dobro, to zavisi od toga kako se osjecam dusevno. Meni ljudi dolaze 10 godina i iste stvari govore. Eto od 15-e do 26-e iste rijeci slusam. Urnebesno. Kako je lako filozofirati drugome. A za drugi dio mislim da je vrijeme doslo i traje. Sada. Ne sutra i ne juce. Sada. A ja sam toga stvarno svjesna.
"Ti bi trebala . . .". Ja bih trebala da znam ovo i ono. Sto se nisam rodila kao sveznalica? Sve bi bilo lako. Trebala bih da se udam, vrijeme mi je. Trebala bih kuciti kucu. Trebala bih imati djecu. Trebala bih biti se ostvariti kao zena. Tako bi trebalo biti. Tako drugi kazu. Samo slusaj druge, drugi znaju, zivotna skola ih je naucila sve. A gdje si ti u tome svemu i zasto se nista ne pitas, pa, reklo bi se da si mlad i lud. Ne znas ti. Nemas pojma o zivotu.
Ali, ljudi, pustite da naucimo, cak i ako pogrijesimo.
"Budi dobar, budi iskren", to slobodno prevodim kao:"Jedi g*vna, prijatno".
"Gledaj samo sebe", dobro, ogledalo stavljam nasuprot sebe i gledam dok mi oci ne ispadnu. Dabome da cu sebi biti na prvom mjestu, i da cu sebi biti vazna. Ali veliko je pitanje ko se toga pridrzava. Roditeljima su najvaznija djeca, zaljubljenima partner, u porodici ako je neko bolestan, on i njegovo zdravlje prije svih i svega. A mi sami sebe da stavimo na prvo mjesto. Dobro, ako smo sebicni i ako nemamo srca. Ako smo uvijek bili na prvom mjestu, i ako zasluzujemo. Ako.
"Kakve su ti misli, takav ti je i zivot". Ovo je tacno. Zapetljane i beskonacne misli. Bas kao i moj zivot. Kao lavirint povrsine Teksasa. Zamisli, udjes u takav lavirint. To jest, ja jesam unutra, i nije bas lijepo. Zamisli kako je biti u takvom necemu.
Ne znam gdje je izlaz. A znam da zelim izaci. Puno je problema, puno prepreka, puno losega. Takve su moje misli. Sve se jos gore zapetljava. Pokusavam rijesiti to.
I na kraju, ime bloga je:"Dnevnik i dozivljaji konfuzne dame". Tu sam pogrijesila. Nisam ja nikakva dama. Ni d od dame. Zapravo, seljanka, to mi svakako pristaje. Ja sam odrasla na selu, i sad zivim na selu. Ne bih se snasla u gradu. Ne zanose me svetla velikog grada. Ne privlaci me glamurozni nocni zivot. Nije to za mene. Ni to sto mi je prodavnica na svakom cosku, i sve covjeku potrebno za udoban zivot.
U gradu je puno buke, a na selu velicanstvena tisina. Kad ti dodje da vices, ti odes malo na brdo, dublje u sumu, popnes se i vices iz sveg glasa. To je mnogo dobar osjecaj.
Na selu mozes vidjeti, dozivjeti i osjetiti. Zadnji put sam osjetila kako me je topla jugovina milovala po licu dok sam slusala kako cvrcci pjevaju i gledala zalazak sunca. Trista boja je prosaralo nebo.
Grad i selo se ne mogu usporedjivati.
Prava sam seljanka, srcem i dusom. Ne mogu mi to oduzeti.
Primjedbe
Objavi komentar