Ponedeljak!

Mrzim ponedeljak. Osjecam koliko je tezak dan. Probudila sam se umorna. Nocas sam zaspala umorna. Muci me cijeli zivot. Nesredjen i neuspjesan zivot koji vodim. Nigdje nisam dogurala, nista nisam postigla.
Problem je u tome sto sam previse uplasena. Toliko je bilo losih stvari i situacija koje su me iscrpile, savladale i uplasile. Bojim se. Bojim se posla, ljudi, uspjeha i neuspjeha.
Bojim se svakog covjeka koji udje u moj zivot. I bojim se same sebe.
U mom zivotu je sve zapetljano i nerijesivo. Toliko sam zbunjena. Vezana sam, samu sam sebe vezala i osudila na tezak zivot.
Nista nije toliko strasno i nije da nemam izbor, zapravo, imala sam izbor.
Ostala sam uz svoju porodicu. Brinem se za svoju majku, koja je bolesna.
Ne bih mogla da zivim mirno, a da znam da se ona pati bez mene. Mislim da sam joj nesvjesno naudila. Pokusavam da se iskupim. Ne znam da li cinim pravu stvar.
I mozda sam naudila svjesno nekim osobama. Mozda mi se vraca to sve.
Izgubljena sam. Nemam kompas u rukama, ne znam kuda da krenem.
 Nije sve toliko crno i negativno iz nekog drugog ugla gledanja. Iz mog ugla gledanja, prepustena sam sama sebi.
Bez posla, bez ljubavi, bez srece, bez para, stvarno nemam nista cime bih se pohvalila. Imam nesto malo prijatelja, porodicu i rodbinu. Medjusobno se pomazemo, imamo jedni druge u teskim vremenima.
Mrzim ponedeljak, podsjeca me da nemam nista na sto bih bila ponosna.
 Ja stojim u mjestu dok vrijeme prolazi.
Hocu da pomazem drugima, iako ni sebi nisam pomogla. Ali kako da sebi pomognem, kako da se vise ne bojim?
Kako da oslobodim ovo sve sto drzim u sebi?
Kolicina moje patnje i bespomocnosti bi mogla da stane u sve okeane svijeta.
Ne znam, ne mogu da opisem koliko je tesko i kolika je moja borba.
U zelji da svima udovoljim, zaboravila sam sebe.
Mrzim svoja razmisljanja i svoje misli. Ona poznata izreka kaze:"Covjek je sam sebi najgori neprijatelj". Ja sam sebi nesto vise i mocnije od toga.