Borba.
Jel' i vama ponekad dosadi kada vam neko kaze da se borite? Sta znaci: "Bori se!" Sta treba uciniti da bi se stvarno borio i uhvatio u kostac sa svojim problemima? Da li to znaci da bi trebao da sjedis u kuci izmedju 4 zida koja te najbolje razumiju dok se zrtvujes za neku prividnu srecu i stabilnost u porodici? Da li je to ono kad sebi udaris samar, otvoris vrata kuce, izadjes napolje i odes da se suocis sa ljudima koji te ne cijene i ne postuju?
Misli li se na to da duboko udises i izdises vazduh, smiris svoje srce, nadjes neko svoje uzemljenje, i odes za svojim obavezama? Ili je to mozda ono kada stisnes zube jer nesto nije ispalo onako kako si zeleo, a dao si cijelog sebe u to nesto? Moglo bi biti...
Nemam pojma, stvarno ne znam. Ja sve vidim na neki sebi svojstven nacin. Tako da voljeti, zivjeti, disati, pamtiti, boriti se tumacim na raznorazne druge nacine.. Rekli su mi da previse razmisljam i da idem na to da budem drugacija od drugih.
Nemaju oni pojma. Od kada je to lose biti drugaciji? Od kada je to neki cilj za postizanje sredstava? Zasto je to lose? Zasto neki ljudi odlucuju sta je lose, a sta dobro?
Borim se da imam zivot kakav ja zelim, i neka je milion puta lose sto sam drugacija.
Borim se da shvatim sta to zelim.
Jos uvijek nisam nacisto sama sa sobom u nekim stvarima. Ali trudim se da sve rijesim.
Ja kada pisem uvijek mislim da cu imati malo od Andrica, malo Hemingway-a, malo S.Sheldona, malo bogatiji rijecnik i normalno izrazavanje. Daleko sam ja od pisca. Daleko od umjetnika. Nisam vidjela svijet, i ne znam kako funkcionisu drugi ljudi, drugi mentaliteti.
Sad sam svjesna da sve pisem u udobnosti i toplini svoje spavace sobe. I da neke stvari olako izgovaram. Ma nemam ja pojma o zivotu, ali me neizmjerno usrecuje sto sam posle pisanja rasterecena i sto ne mislim na neke recenice.
Ja to tako slozim u glavi da to izgleda mocno i kreativno, inspirirajuce i pozitivno, vec sam umislila da sam sledeca Ana Bucevic, ljudi me vole i obozavaju, ja volim njih.. Stvarno sam u delirijumu. I, praznina, crnilo..
Jos ja moram da rastem i razvijam sebe da bih bila neciji lijek, da bih bila motivacijski govornik koji je najpre izlijecio sebe, a onda i druge.
Borim se da promjenim sebe nabolje. Jer ja nisam uvijek pozitivna. Nisam spremna da sirim srecu, a znam da bih to voljela.
Sta ono znaci:" Bori se!"? Izvodim zakljucak da je ta recenica ista kao i kada bi vam neko rekao da nekog dodirnete. I vi ga dodirnete rukom, ili ga malo prodrmate. Ali se nista bitno nije promjenilo.
Kako bi se slomljen covjek borio? A koje metode koristi srecan covjek?
Ja sam onaj tip djevojke koji kada joj neko kaze da bude srecna, da zivi, da se bori i ne kaje ni zbog koga ni zbog cega, onda radim sve osim toga iz inata. Jer smatram da sama sebi odredjujem kada cu biti srecna, koliko i zbog cega. Zelim da me se pusti na miru sto se tice mog dusevnog stanja.
Pustite me.
Mislim da je to ispravno, a ovo ostalo neko primoravanje, sila i izivljavanje.
Precrtala sam rijeci *budi i *moras. Stvaraju mi veliki pritisak u glavi.
Srecnija sam. Duboko disem. I neuporediva sam sa jucerasnjom Ja.
Ne moramo slusati druge da bi se borili. Najbitniji smo mi, nasa dusa i nase srce. Mene nervira kada sebi neko daje za pravo da naredjuje da ucinim ovo, da ucinim ono.
Neko bi rekao da je to dobronamjeran savjet. Ali ja ne mogu na to tako gledati.
Ni u najludjim snovima.
Drugacija sam od svih onih koji prihvataju svoju sudbinu, cute i trpe. Necu da prihvatim da budem potcinjena i da odgovaram nekome.
Borim se za to da budem slobodna da biram i da volim koliko hocu koga hocu. Imam svoje principe kojih se drzim i dok god disem, tako ce biti i nikako drugacije..
Ako ste mislili da me poznajete, grdno ste se prevarili. Ni ja ne znam ko je djevojka koja pise ove tekstove. Lici mi na nekoga koga sam davno poznavala. Bila je tako mirna i tako sramezljiva. Ni o kome nije pricala lose, niti se druzila sa drugarima posle skole. Nije jela nijednom u nekom otmjenom restoranu, niti je obukla ista skuplje od 90 maraka. Nije cak ni puno razmisljala. Voljela je svakoga, i svako je volio nju. Lutka simpaticna, svakom se uvukla u srce. Lijepa je dok je gledala u vedro nebo i jos ljepsa dok je gledala u zvijezde i mastala o pravoj ljubavi.
A ova sadasnja djevojka je jako izgubljena i nervozna, pravi se da je srecna dok joj se dusa raspada od tuge. Ne moze biti srecna na duge staze.
Unistili su je. I ona je unistila samu sebe.
I sada joj se zivot sveo na prezivljavanje iako to nije htjela. Samo je htjela da zivi zivot i da bude srecna. Sada stavlja lazne osmjehe. Laze druge i samu sebe.
Zao mi nje, mnogo mi je zao.
Najgore je kada si sebi neprijatelj i cudoviste.
Ja se borim stvarno da se ne izgubim nikad.
I tako u krug...
Idemo opet.
Misli li se na to da duboko udises i izdises vazduh, smiris svoje srce, nadjes neko svoje uzemljenje, i odes za svojim obavezama? Ili je to mozda ono kada stisnes zube jer nesto nije ispalo onako kako si zeleo, a dao si cijelog sebe u to nesto? Moglo bi biti...
Nemam pojma, stvarno ne znam. Ja sve vidim na neki sebi svojstven nacin. Tako da voljeti, zivjeti, disati, pamtiti, boriti se tumacim na raznorazne druge nacine.. Rekli su mi da previse razmisljam i da idem na to da budem drugacija od drugih.
Nemaju oni pojma. Od kada je to lose biti drugaciji? Od kada je to neki cilj za postizanje sredstava? Zasto je to lose? Zasto neki ljudi odlucuju sta je lose, a sta dobro?
Borim se da imam zivot kakav ja zelim, i neka je milion puta lose sto sam drugacija.
Borim se da shvatim sta to zelim.
Jos uvijek nisam nacisto sama sa sobom u nekim stvarima. Ali trudim se da sve rijesim.
Ja kada pisem uvijek mislim da cu imati malo od Andrica, malo Hemingway-a, malo S.Sheldona, malo bogatiji rijecnik i normalno izrazavanje. Daleko sam ja od pisca. Daleko od umjetnika. Nisam vidjela svijet, i ne znam kako funkcionisu drugi ljudi, drugi mentaliteti.
Sad sam svjesna da sve pisem u udobnosti i toplini svoje spavace sobe. I da neke stvari olako izgovaram. Ma nemam ja pojma o zivotu, ali me neizmjerno usrecuje sto sam posle pisanja rasterecena i sto ne mislim na neke recenice.
Ja to tako slozim u glavi da to izgleda mocno i kreativno, inspirirajuce i pozitivno, vec sam umislila da sam sledeca Ana Bucevic, ljudi me vole i obozavaju, ja volim njih.. Stvarno sam u delirijumu. I, praznina, crnilo..
Jos ja moram da rastem i razvijam sebe da bih bila neciji lijek, da bih bila motivacijski govornik koji je najpre izlijecio sebe, a onda i druge.
Borim se da promjenim sebe nabolje. Jer ja nisam uvijek pozitivna. Nisam spremna da sirim srecu, a znam da bih to voljela.
Sta ono znaci:" Bori se!"? Izvodim zakljucak da je ta recenica ista kao i kada bi vam neko rekao da nekog dodirnete. I vi ga dodirnete rukom, ili ga malo prodrmate. Ali se nista bitno nije promjenilo.
Kako bi se slomljen covjek borio? A koje metode koristi srecan covjek?
Ja sam onaj tip djevojke koji kada joj neko kaze da bude srecna, da zivi, da se bori i ne kaje ni zbog koga ni zbog cega, onda radim sve osim toga iz inata. Jer smatram da sama sebi odredjujem kada cu biti srecna, koliko i zbog cega. Zelim da me se pusti na miru sto se tice mog dusevnog stanja.
Pustite me.
Mislim da je to ispravno, a ovo ostalo neko primoravanje, sila i izivljavanje.
Precrtala sam rijeci *budi i *moras. Stvaraju mi veliki pritisak u glavi.
Srecnija sam. Duboko disem. I neuporediva sam sa jucerasnjom Ja.
Ne moramo slusati druge da bi se borili. Najbitniji smo mi, nasa dusa i nase srce. Mene nervira kada sebi neko daje za pravo da naredjuje da ucinim ovo, da ucinim ono.
Neko bi rekao da je to dobronamjeran savjet. Ali ja ne mogu na to tako gledati.
Ni u najludjim snovima.
Drugacija sam od svih onih koji prihvataju svoju sudbinu, cute i trpe. Necu da prihvatim da budem potcinjena i da odgovaram nekome.
Borim se za to da budem slobodna da biram i da volim koliko hocu koga hocu. Imam svoje principe kojih se drzim i dok god disem, tako ce biti i nikako drugacije..
Ako ste mislili da me poznajete, grdno ste se prevarili. Ni ja ne znam ko je djevojka koja pise ove tekstove. Lici mi na nekoga koga sam davno poznavala. Bila je tako mirna i tako sramezljiva. Ni o kome nije pricala lose, niti se druzila sa drugarima posle skole. Nije jela nijednom u nekom otmjenom restoranu, niti je obukla ista skuplje od 90 maraka. Nije cak ni puno razmisljala. Voljela je svakoga, i svako je volio nju. Lutka simpaticna, svakom se uvukla u srce. Lijepa je dok je gledala u vedro nebo i jos ljepsa dok je gledala u zvijezde i mastala o pravoj ljubavi.
A ova sadasnja djevojka je jako izgubljena i nervozna, pravi se da je srecna dok joj se dusa raspada od tuge. Ne moze biti srecna na duge staze.
Unistili su je. I ona je unistila samu sebe.
I sada joj se zivot sveo na prezivljavanje iako to nije htjela. Samo je htjela da zivi zivot i da bude srecna. Sada stavlja lazne osmjehe. Laze druge i samu sebe.
Zao mi nje, mnogo mi je zao.
Najgore je kada si sebi neprijatelj i cudoviste.
Ja se borim stvarno da se ne izgubim nikad.
I tako u krug...
Idemo opet.
Primjedbe
Objavi komentar