Ovih dana je ovako..
Kad bih samo mogla reci da sam srecna. Ja volim da budem srecna. Rodila sam se srecne duse i veselih ociju. Obozavam da se smijem i nasmijavam druge.
Daleko sam od toga. Sve dalja i dalja. Tesko mi je nesto ovih dana. U strahu sam. Mozda sam u depresiji. Mozda sam bolesna, mozda je neka nova bolest u pitanju, mozda previse razmisljam. A mozda sam i luda.
Trebam prihvatiti neke stvari. Te neke stvari me tjeraju na plakanje. U pitanju je preseljavanje iz stare kuce u novu. Ja sam u glavi izmislila hiljadu razlicitih scenarija i desavanja. Ne znam kako da se ponasam. Ne mogu biti srecna na silu. Svi me tjeraju da budem srecna, a ja ne mogu.
Ne znam sta ocekuju od mene, da budem na sedmom nebu od srece, da pokazem zahvalnost, da se interesujem i ukljucim, da pridonesem. Kunem se da ne mogu to.
Ne mogu prstom da maknem.
Nesto u meni ne da staru kucu i sve te stare predmete koje sam godinama gledala.
Najzalosnije je sto ce sve biti spaljeno. Dusa mi place, oci su mi pune suza.
Nista novo i skupocjeno ne moze zamjeniti sentimentalnu vrijednost starih predmeta.
Ja sam drugim ljudima cudna zbog ovog svog stava, a vjerujem da moji razmisljaju da me posalju na testiranje da vide jesam li luda ili nisam.
Da se mene pita, pre bih zivjela u satoru. Ja sam takva, ne nosim na sebi ista sto bi odavalo da volim zlato, pare, materijalno, luksuz. Tako je i sa novom kucom.
Ne mogu da je prihvatim.
Jedan film koji sam zamislila u svojoj glavi kaze ovako:
- "Znas kako ce ti biti lijepo u novoj kuci. Imaces svoju sobu. Imaces kuhinju i dnevni boravak. Toliko prostora oko sebe, i neces vise strahovati da ce ti strop i krov zavrsiti na glavi. Novi sporet, ves masinu, neces se patiti vise nosenjem vode sa bunara, bice vam lijepo skupa svima porodicno, preporodicete se."
Ono sto ja stvarno mislim:
- "Ne treba mi veliki prostor oko mene da bih bila srecna, ne treba mi ganjc nova kuhinja, ne treba mi vlastita soba kad mi nista ne moze zamjeniti ovu sadasnju. Tako sam bila i sad sam srecna u svojoj staroj kuci, svugdje sam ja. Gdje god da se okrenem, vidim slike starih vremena, vidim sebe kako lijem suze radosnice jer sam ponosna sto sam ovakva kakva sam.
Ne pricate mojim jezikom. Ne mozete me razumjeti. Ja sve vidim i sve osjecam.
U mojim venama teku svi dobri i losi dani koje sam dozivjela od malih nogu pa do sad. Volim sve te dane.
A hocu li ja biti srecna u novoj kuci? To samo Bog zna. Hocu li je prihvatiti ili cu cijeli zivot da je prihvatam?"
- "Pa sta ako ces je prihvatati cijeli zivot? To je u redu. Normalno je da budes tuzna i zbunjena. Normalno je sto ti je sad tesko. Nisi luda sto places za starim stvarima. Tezak je i dugacak period adaptacije na promjene. Razumijem te. Procice sve to sto te muci. I bices opet ona stara."
Tako ja pricam sama sa sobom. Jel' da da sam luda i blesava djevojka?
Ne znam, sve me ljuti, sve me nervira, a prelazak je blizu. Da sam cestica prasine pa da me vjetar odnese sto dalje od ovog svijeta.
Ne volim darove za useljenje. Glupi obicaj. Ko ga je samo izmislio? Ne volim toliko naroda pred mojim ocima i svi srecni i u ekstazi jer je nama svanulo.
Zamisli, i mi imamo konacno pristojnu kucu. Ali ja to nisam htjela. To nije moj san.
Ja sam se razbolila od silnog razmisljanja. Ne shvatam samo sto ljudi prave toliko uzbudjenja zbog jednog pisljivog prelaska.
Smeta mi.
Neko u mom kraju me je pitao hocu li praviti zurku za useljenje. Meni se najezila svaka dlaka na tijelu.
Vec sada imam spreman sarkastican odgovor na to pitanje. Samo cekam da me pitaju.
Previse guraju nos u intimne stvari mene i moje porodice.
Postoje ljudi ciji su problemi jaci i tezi od mojih.
Ja samo ne mogu vjerovati da sam prezivjela mamin drugi nervni slom, tatin odlazak iz kuce, babinu bolest, bratovu bolest, mamino trenutno stanje sa osmjehom na licu. Sve sam izdrzala stojeci hrabro na nogama.
Ali me ova situacija ubija psihicki.
Mislim da bi unistila boksacku vrecu za udaranje koliko se loseg i bjesnog skupilo u meni. Mislim da vise ne mogu uspravno stajati, klecaju mi koljena.
Zeljela bih da me nista ne pitaju i da me puste na miru.
Znate, nismo svi isti. Ne veseli me bolji nacin zivota. Mozda ce veseliti moju bracu i moje roditelje. Daj Boze da budu srecni, a meni kako bude da bude.
Mozda nisam zasluzila da zivim u miru i sreci u boljim uslovima.
Imam svoje razloge da to mislim.
Morala sam da se rodim ovakva. Osjetljiva na promjene. Osjetljiva na nove stvari.
I to mi se sve nakupi i izbija kroz suze.
I tako mi je ovih dana . .
Daleko sam od toga. Sve dalja i dalja. Tesko mi je nesto ovih dana. U strahu sam. Mozda sam u depresiji. Mozda sam bolesna, mozda je neka nova bolest u pitanju, mozda previse razmisljam. A mozda sam i luda.
Trebam prihvatiti neke stvari. Te neke stvari me tjeraju na plakanje. U pitanju je preseljavanje iz stare kuce u novu. Ja sam u glavi izmislila hiljadu razlicitih scenarija i desavanja. Ne znam kako da se ponasam. Ne mogu biti srecna na silu. Svi me tjeraju da budem srecna, a ja ne mogu.
Ne znam sta ocekuju od mene, da budem na sedmom nebu od srece, da pokazem zahvalnost, da se interesujem i ukljucim, da pridonesem. Kunem se da ne mogu to.
Ne mogu prstom da maknem.
Nesto u meni ne da staru kucu i sve te stare predmete koje sam godinama gledala.
Najzalosnije je sto ce sve biti spaljeno. Dusa mi place, oci su mi pune suza.
Nista novo i skupocjeno ne moze zamjeniti sentimentalnu vrijednost starih predmeta.
Ja sam drugim ljudima cudna zbog ovog svog stava, a vjerujem da moji razmisljaju da me posalju na testiranje da vide jesam li luda ili nisam.
Da se mene pita, pre bih zivjela u satoru. Ja sam takva, ne nosim na sebi ista sto bi odavalo da volim zlato, pare, materijalno, luksuz. Tako je i sa novom kucom.
Ne mogu da je prihvatim.
Jedan film koji sam zamislila u svojoj glavi kaze ovako:
- "Znas kako ce ti biti lijepo u novoj kuci. Imaces svoju sobu. Imaces kuhinju i dnevni boravak. Toliko prostora oko sebe, i neces vise strahovati da ce ti strop i krov zavrsiti na glavi. Novi sporet, ves masinu, neces se patiti vise nosenjem vode sa bunara, bice vam lijepo skupa svima porodicno, preporodicete se."
Ono sto ja stvarno mislim:
- "Ne treba mi veliki prostor oko mene da bih bila srecna, ne treba mi ganjc nova kuhinja, ne treba mi vlastita soba kad mi nista ne moze zamjeniti ovu sadasnju. Tako sam bila i sad sam srecna u svojoj staroj kuci, svugdje sam ja. Gdje god da se okrenem, vidim slike starih vremena, vidim sebe kako lijem suze radosnice jer sam ponosna sto sam ovakva kakva sam.
Ne pricate mojim jezikom. Ne mozete me razumjeti. Ja sve vidim i sve osjecam.
U mojim venama teku svi dobri i losi dani koje sam dozivjela od malih nogu pa do sad. Volim sve te dane.
A hocu li ja biti srecna u novoj kuci? To samo Bog zna. Hocu li je prihvatiti ili cu cijeli zivot da je prihvatam?"
- "Pa sta ako ces je prihvatati cijeli zivot? To je u redu. Normalno je da budes tuzna i zbunjena. Normalno je sto ti je sad tesko. Nisi luda sto places za starim stvarima. Tezak je i dugacak period adaptacije na promjene. Razumijem te. Procice sve to sto te muci. I bices opet ona stara."
Tako ja pricam sama sa sobom. Jel' da da sam luda i blesava djevojka?
Ne znam, sve me ljuti, sve me nervira, a prelazak je blizu. Da sam cestica prasine pa da me vjetar odnese sto dalje od ovog svijeta.
Ne volim darove za useljenje. Glupi obicaj. Ko ga je samo izmislio? Ne volim toliko naroda pred mojim ocima i svi srecni i u ekstazi jer je nama svanulo.
Zamisli, i mi imamo konacno pristojnu kucu. Ali ja to nisam htjela. To nije moj san.
Ja sam se razbolila od silnog razmisljanja. Ne shvatam samo sto ljudi prave toliko uzbudjenja zbog jednog pisljivog prelaska.
Smeta mi.
Neko u mom kraju me je pitao hocu li praviti zurku za useljenje. Meni se najezila svaka dlaka na tijelu.
Vec sada imam spreman sarkastican odgovor na to pitanje. Samo cekam da me pitaju.
Previse guraju nos u intimne stvari mene i moje porodice.
Postoje ljudi ciji su problemi jaci i tezi od mojih.
Ja samo ne mogu vjerovati da sam prezivjela mamin drugi nervni slom, tatin odlazak iz kuce, babinu bolest, bratovu bolest, mamino trenutno stanje sa osmjehom na licu. Sve sam izdrzala stojeci hrabro na nogama.
Ali me ova situacija ubija psihicki.
Mislim da bi unistila boksacku vrecu za udaranje koliko se loseg i bjesnog skupilo u meni. Mislim da vise ne mogu uspravno stajati, klecaju mi koljena.
Zeljela bih da me nista ne pitaju i da me puste na miru.
Znate, nismo svi isti. Ne veseli me bolji nacin zivota. Mozda ce veseliti moju bracu i moje roditelje. Daj Boze da budu srecni, a meni kako bude da bude.
Mozda nisam zasluzila da zivim u miru i sreci u boljim uslovima.
Imam svoje razloge da to mislim.
Morala sam da se rodim ovakva. Osjetljiva na promjene. Osjetljiva na nove stvari.
I to mi se sve nakupi i izbija kroz suze.
I tako mi je ovih dana . .
Primjedbe
Objavi komentar