Zaboravljam.

  Ne znam kad sam zadnji put uradila nesto za sebe. Zaboravljam koliko sam sebi vazna. Zaboravljam koliko vrijedim.
Uvijek sam se pitala zasto ne zaustavim nekog stranca ili strankinju u parku pa da popricamo ili samo da slusam. Ne znam.
  U glavi imam usadjen strah od kriminalaca i losih ljudi. Znam da ne mogu bas svi biti losi, ali smatram da vecina njih jeste. Koliko sam se zatvorila izmedju kuce i posla, toliko sam zaboravila za vanjski svijet. Nisam vidjena, tesko me je uhvatiti(tako bar moji drugovi misle). Drago mi je sto je tako, ali u neku ruku bas i nije.
Kada me rodjak ili sestra zovu da odemo na kafu, mene uhvati uzbudjenje. Ne znam kako da se ponasam u kaficu.
Zaboravljam da sam jako nesigurna u sebe. Mislim da sam nesposobna da zivim sama.
Mislim da me je mnogo godina ogranicavanja ostetilo.
Kako se isprobavaju nove stvari? Kako zelis da pokusas nesto prvi put? Kako se ono zivi? Zaboravljam da sam zbunjena. Zaboravljam da nemam nikoga ko bi mi pomogao i pogurao me kad zapnem.
Shvatam da trebam sad poceti isprobavati neke nove stvari i upoznavati neke nove ljude. Ali ne znam sto stojim u mjestu kao kip.
Meni bas niko nije kriv, mozda su roditelji malcice pretjerali kada su mi zabranjivali izlaske i posle osamnaeste. Nije mi to nastetilo. Moje neznanje mozda jeste.
Dusa djevojcice koja se jos raduje sitnicama poput suncanog dana, buketa cveca, bombonjeri, nasmijanim licima, zagrljajima i iskrenoj ljubavi.
Zaboravljam koliko sam mekana, jako mekana i krhka. U vremenu kada bih trebala da stisnem zube i ocvrsnem malo, ja postajem sve suprotno od onog sto danas trebam biti.
Zaboravljam da je danas tesko zivjeti zivot kakav sam oduvijek zeljela i uporno pokusavam da naucim srce da ne zeli stvari koje ne moze imati.  Nedostizne stvari, nedostizni ljudi, sve je za mene visoko i neuhvatljivo. A i sam Bog zna da zelim da se sredim.
Zaboravljam da je tesko kada se borim sama. Tesko je gaziti preko trnja i kamenja. Prelaziti brda i penjati se na planine, osvajati vrhove, sama. Mozda je sve to na kraju uzaludno. Mozda nas svakako ne cekaju bolji dani i svijetla buducnost.
Mislim da nas ceka ono sto zasluzimo. Mozda cak i ono sto nismo zeljeli, a treba to da prihvatamo.
Kako zivjeti sa toliko prihvatanja?
Zaboravljam da nijedan moj veliki san i svaka zelja koju sam izrekla vidjevsi zvjezde padalice nije ostvarena. Nijedna zelja tacno u ponoc na doceku Nove godine, ni onda kad se nebo otvara pred Bogojavljensku noc.
Ima li smisla i dalje zeljeti snove koji se nikad nece ostvariti? Ima li smisla radovati se tuznom samackom zivotu? Od pocetka mislim da samoca nije za mene.
Ja mislim da polako postaje nebitno sta ono ja mislim. Slijedi proces prihvatanja.
Parola: Snadji se!
Zaboravljam da sam ja osoba koju je jako tesko voljeti i razumjeti.
Razumijem muskarce koji mi ne prilaze i koji mi nikad nisu prisli. Sa sobom cesto nosim upozorenje:" Nisam za one koji imaju malo strpljenja, a nisam ni za one koji zive danas kao da im je zadnji dan na Zemlji, a ni za one koji bi se ozenili u roku od mjesec dana."
Zaboravljam da ljudi ne znaju sa mnom onako kako ja znam sa sobom.
Zaboravljam da sam teska osoba, ono otprilike 300% teska. Ali umijem da budem i pravi andjeo, mila i umiljata.. Steta za muski rod.