Da li je ovo sreca?

    Evo stigao je i kod mene taj period. I zato ne znam sta da napisem. Ali svejedno cu pokusati da napisem. Srecna sam. U miru sa samom sobom, u miru sa svima, sa svijetom i dobar je osjecaj.
   Sto se tice mene i njega, prepustila sam se pa kako nam bude. Nikad to nece biti prava i slobodna ljubav. Bice tajna. Ali meni ne smeta, samo da sam sa njim. Jer nisam svoja kada sam sa njim. Jer ima neka hemija izmedju nas koja nas nenormalno privlaci. Jer je on, on, a ja sam samo ja.
Stvarno je sve drugacije.
Znam da ovo ne objasnjava zasto nasa ljubav ne moze biti slobodna, zasto mora da trpi, zasto moramo da se krijemo pred svijetom.  Zato sto je zasad sve tako. I bice tako dok god jedno drugo budemo zeljeli.
Mozda se otvori neka mogucnost za zajednicki zivot. Nije nemoguce. Nije neostvarivo onom ko vjeruje.
 On mene voli.. I jos se pitam kako je moguce da je bas mene zavolio od svih zena koje su postojale i koje su u njegovom zivotu. Nije pateticno, nije romanticno i nije sladunjavo. On mene voli.    Mene, koja sam tako nekako na svoj kalup pravljena, koja voli sve osim sebe, koja smatra da bi joj sleper knjiga i jedna ruza bila najvece bogatstvo u zivotu, koja voli zalaske sunca i zvezde padalice, koja voli sitnice i trazi ono malo u zivotu da bi bila kompletno srecna.
I takvu me voli.
Ako je ovo sreca, zelim da traje zauvijek.
 Vidi se u mojim ocima, vidi se sjaj. Sijam kao sto nikad nisam.
Zahvaljujuci njemu, imam posao, ljubav i prijateljstvo. Do juce nisam nista imala. Cak sam i pomisljala da odem do psihologa, da mi se ukaze strucna pomoc. Mislila sam da bolujem od depresije. Preko noci se sve promjenilo.
Vjerovala sam u: "Bice bolje" i "Posle kise uvijek dodje sunce". Vjerujem. Vjerovacu i dalje.
Razmisljam o tome koliko sam Bogu draga, da mi je u zivot poslao njega. Nasli smo se u prelomnim trenucima nasih zivota. .
Sprijecio je moje raspadanje. Spasio me je od same sebe.