Taj neki moj svijet.
Volim svoj zivot. Nije idealan, nije sreca, nije nista posebno. Ali ga volim zbog nacina na koji ga zivim. Ne velicam siromastvo i patnju. Ali sam ponosna sto sam bas tu gdje jesam. Stagniram.
Volim sve sto sam pregurala u zivotu i sto guram. Kunem vam se, nije to samo tipkanje po tastaturi cisto da se nesto napise, nije to jos neko moje prosipanje i blebetanje. Samo volim ovaj svoj mali svijet. Taj neki moj svijet, ti neki moji ljudi, trenuci, uspomene, dani. Volim sve.
I ne bi se ni sa kim mjenjala za ne znam sta. Ne postoji ono sto bi moglo ovo da zamjeni.
Osjecam da mi nema srece bez mojeg nicega. Ako razumijete.
Nemam nista, a imam sve. Puno ljudi koji me vole, koje volim. Bogatstvo. Smisao. Njega kojeg volim, njega s kojim zivim kao da nikad nisam zivjela. Jedna od beskrajnih sreca u mom zivotu.
Moj svijet, moje sve, iako malo u necijim ocima. Nikad mi nece biti malo. Osjecaji nikad do kraja opisani.. Mozda postoje oni neki koji se ne mogu opisati. Uvijek sam zeljela ovako da se osjecam. Uvijek cu zeljeti. Tezicu ka tome da budem zbunjujuce luckasta, da imam taj sjaj u ocima, da budem u savezu sa svim svojim snovima, ali presrecna.
Kazem sebi i vama, sve se svodi na to kakvim ocima gledate svijet. Neko nema nista, pa od toga nista napravi sve. A neko ima sve, ali praznu dusu i gorcinu u srcu, ili zeli jos vise od toga sto ima.
I da znam kako je to kad ti nista ne fali, i da sam vidjela svijet, uzivala i provodila se, opet bih bila istog misljenja. Zato sto sam tako napravljena, od tog kroja satkana.
Taj neki moj svijet, to sto zovem: "Moje", je sreca, ljubav, svjetlo, sve najistinitije i najdivnije. Znam da je malcice cudno. I cudno je na neki nacin moje.
Osjecam kao da nesto nekome trebam dokazati, a ne zelim to. Nisam dobra u objasnjavanju. Mozda se nejasno izrazavam. Ili sam samo malo konfuzna.
Taj neki moj nalet srecnih dana, pa ne znam da guknem. Ne pisem fino kada sam srecna. Ali trudim se.
Samo zelim da ovo potraje. Od svih zelja koje imam, samo zelim biti sretna u mom nicemu i svemu. To mi je prva i poslednja zelja.
Volim sve sto sam pregurala u zivotu i sto guram. Kunem vam se, nije to samo tipkanje po tastaturi cisto da se nesto napise, nije to jos neko moje prosipanje i blebetanje. Samo volim ovaj svoj mali svijet. Taj neki moj svijet, ti neki moji ljudi, trenuci, uspomene, dani. Volim sve.
I ne bi se ni sa kim mjenjala za ne znam sta. Ne postoji ono sto bi moglo ovo da zamjeni.
Osjecam da mi nema srece bez mojeg nicega. Ako razumijete.
Nemam nista, a imam sve. Puno ljudi koji me vole, koje volim. Bogatstvo. Smisao. Njega kojeg volim, njega s kojim zivim kao da nikad nisam zivjela. Jedna od beskrajnih sreca u mom zivotu.
Moj svijet, moje sve, iako malo u necijim ocima. Nikad mi nece biti malo. Osjecaji nikad do kraja opisani.. Mozda postoje oni neki koji se ne mogu opisati. Uvijek sam zeljela ovako da se osjecam. Uvijek cu zeljeti. Tezicu ka tome da budem zbunjujuce luckasta, da imam taj sjaj u ocima, da budem u savezu sa svim svojim snovima, ali presrecna.
Kazem sebi i vama, sve se svodi na to kakvim ocima gledate svijet. Neko nema nista, pa od toga nista napravi sve. A neko ima sve, ali praznu dusu i gorcinu u srcu, ili zeli jos vise od toga sto ima.
I da znam kako je to kad ti nista ne fali, i da sam vidjela svijet, uzivala i provodila se, opet bih bila istog misljenja. Zato sto sam tako napravljena, od tog kroja satkana.
Taj neki moj svijet, to sto zovem: "Moje", je sreca, ljubav, svjetlo, sve najistinitije i najdivnije. Znam da je malcice cudno. I cudno je na neki nacin moje.
Osjecam kao da nesto nekome trebam dokazati, a ne zelim to. Nisam dobra u objasnjavanju. Mozda se nejasno izrazavam. Ili sam samo malo konfuzna.
Taj neki moj nalet srecnih dana, pa ne znam da guknem. Ne pisem fino kada sam srecna. Ali trudim se.
Samo zelim da ovo potraje. Od svih zelja koje imam, samo zelim biti sretna u mom nicemu i svemu. To mi je prva i poslednja zelja.
Primjedbe
Objavi komentar