Kako mirise juni? Koje je boje ljeto?
Znam taj miris, znam te boje. Nista ne mirise tako lijepo i carobno kao juni. Ima svakojakih mirisa. Miris divlje kupine i miris pokosene trave. Miris srece i spokoja. Miris ljubavi, uspomena i prohladnog vazduha posle kise. To je onaj momenat kada su jutra i popodnevni sati neizdrzivi od vrucine i pritiska, i kada predvece stigne olaksanje, spasonosna kisa, ljekovita, magicna. Taj vazduh i ta kisa imaju svoj karakteristican miris. O tome pricam.
Mozda malo lose objasnjavam i opisujem, ali znate sta hocu da kazem. Mirisu ljudi, a mirisu i vremena u svojim nijansama neobicno jakog ili slatkog.
Presrecna sam. Bez razloga.
Nema mjesta za tugu, sivilo, depresiju.
Svaki mi je dan lanac duginih boja i kilometar "onog" osjecaja(znate onaj koji se ne moze opisati, e na taj osjecaj mislim).
Vladaju boje nebesko plave i zlatno zute.
Vidjala sam puno roze i crvene. Ljeto je ofarbano bojama. I one se mjenjaju, uvijek je neka druga boja glavna, vodeca. Zavisi kako gledate, kako vidite i kako dozivljavate.
Rekli su mi mnogi da licim na neku princezu iz neke davno procitane i zaboravljene bajke. Da je meni iz teskog zivota punog problema, svih razocarenja, svih mojih licnih borbi, nevoljenja sebe, i svega loseg sto me je tokom proslih godina pratilo, ostalo samo da sanjam i da upijam mirise i boje ovog ljeta, ovog trenutka, ovog tu i sad. Drago mi je sto to jos uvijek mogu i sto se nadam da cu uvijek moci.
Da nikad sebi ne dozvolim da izgubim sve sto me osvaja.
Znam da iz nekog drugog ugla gledanja, ovo izgleda malo. Ali nije malo.
Zivi mi se zbog malih stvari, zbog sjecanja, zbog mirisa i boja.
Zivim da zapamtim sve to.
Zivim da se jednom prisjetim koliko sam mala bila u velikim stvarima i velikim snovima. Ako moji snovi budu zivjeli, zivjecu i ja vjecno, srecno, sasavo. I nigdje mi necete naci kraj. Jer nema kraja tamo gdje sam ja. Jer sam jedina koja iz nicega napravi sve, kojoj malo srece da krila, energiju i poticaj. Mislim da sam jedina koja uziva u raznolikom junu i neobicnom ljetu. Jedina kojoj 365 dana u godini mirise i kojoj svaki ima drugu boju. Vazno je znati sta volis i sta trebas i u tome naci to nesto sto te pokrece i hrani.
Srcem se molim da se ovaj svijet nikada ne zavrsi.
Mozda malo lose objasnjavam i opisujem, ali znate sta hocu da kazem. Mirisu ljudi, a mirisu i vremena u svojim nijansama neobicno jakog ili slatkog.
Presrecna sam. Bez razloga.
Nema mjesta za tugu, sivilo, depresiju.
Svaki mi je dan lanac duginih boja i kilometar "onog" osjecaja(znate onaj koji se ne moze opisati, e na taj osjecaj mislim).
Vladaju boje nebesko plave i zlatno zute.
Vidjala sam puno roze i crvene. Ljeto je ofarbano bojama. I one se mjenjaju, uvijek je neka druga boja glavna, vodeca. Zavisi kako gledate, kako vidite i kako dozivljavate.
Rekli su mi mnogi da licim na neku princezu iz neke davno procitane i zaboravljene bajke. Da je meni iz teskog zivota punog problema, svih razocarenja, svih mojih licnih borbi, nevoljenja sebe, i svega loseg sto me je tokom proslih godina pratilo, ostalo samo da sanjam i da upijam mirise i boje ovog ljeta, ovog trenutka, ovog tu i sad. Drago mi je sto to jos uvijek mogu i sto se nadam da cu uvijek moci.
Da nikad sebi ne dozvolim da izgubim sve sto me osvaja.
Znam da iz nekog drugog ugla gledanja, ovo izgleda malo. Ali nije malo.
Zivi mi se zbog malih stvari, zbog sjecanja, zbog mirisa i boja.
Zivim da zapamtim sve to.
Zivim da se jednom prisjetim koliko sam mala bila u velikim stvarima i velikim snovima. Ako moji snovi budu zivjeli, zivjecu i ja vjecno, srecno, sasavo. I nigdje mi necete naci kraj. Jer nema kraja tamo gdje sam ja. Jer sam jedina koja iz nicega napravi sve, kojoj malo srece da krila, energiju i poticaj. Mislim da sam jedina koja uziva u raznolikom junu i neobicnom ljetu. Jedina kojoj 365 dana u godini mirise i kojoj svaki ima drugu boju. Vazno je znati sta volis i sta trebas i u tome naci to nesto sto te pokrece i hrani.
Srcem se molim da se ovaj svijet nikada ne zavrsi.
Primjedbe
Objavi komentar