Nije normalno.
Mi smo generacija izgubljenih zivaca. Patnja i strah od nepoznatog. Uskracivanje svog sopstvenog zivota zarad uludo potracenih godina na ovom svijetu zbog drugih. Uskraticu si pravo da budem srecna. Jer ja volim da patim. Ne znam drugacije. Jer mene niko nije naucio da rasirim krila, nikad me niko nije ohrabrio da idem dalje, i ne znam zasto, ali imam osjecaj da sam osoba koja se brzo zaboravlja. .
Nisam interesantna. Ja sam iz generacije promasenih umjetnika. Onih koji sanjaju nedosanjane snove na poljima kamilice. I nikada nisam bila povredjena. Nisam zavrijedila da spominjete moje ime. Trudim se da nesto stvorim, ali ovi momenti tuge su brutalni.
Ne znam sta muci druge ljude. Ne znam sto danas mnogi nemaju strpljenja. Spremni su jedni drugima glave skidati zbog obicnih sitnica, zato sto je neko nekome produzio 10 minuta cekanja u cekaonici. Zato sto je neko nekoga cudno pogledao. Zato sto je neko pogresno razumio jednu rijec. Zato sto ne izgledam onako kako prija ljudskom oku.
Ali gdje su vam zivci? Gdje je strpljenje? Gdje je ljubaznost? Gdje je hvala i izvini?
Mi se ne razumijemo. Svako od nas ima neke probleme i problemcice. I svako od nas misli da su njegovi najgori. Ali nije kraj svijeta. Nije nikako.
Nije normalno danas. Ako se ovako nastavi nece ni sutra biti normalno. Ne osvanjavaju preko noci putevi posuti ruzama i jorgovanima. Na pitanje: "Kada ce nam svanuti?", odgovaram sa: "Davno je osvanulo, ko je prepoznao, srecan je."
Zar treba bolji svanutak od ovog sada?
Nije normalno koliko lijepih stvari propustamo svaki dan. Nije normalno sto smo slijepi da vidimo i gluhi da cujemo. Nije normalno sto gubimo sebe zarad drugih. Nije normalno sto trcimo negdje jer se eto kao zurimo. Vise i ne znam razloge zasto zurimo. Ubrzano vozimo u jednosmjernoj cesti zivota. 300 na sat. Trebamo negdje stici na vrijeme.
Nije normalno sto smo mali iznad ovog vedrog plavog neba. Iza svih primjera koje nam svakodnevno serviraju u zivotnoj lekciji kako biti covjek, mi u 21.vijeku ne znamo kako biti covjek. I jos nismo naucili, a mozda nikad necemo nauciti.
Ja se vodim dvema rijecima kojima me bodri moja dusa najveca, i to je moj moto: " Zelim ti hrabrost i ne zaboravi, ti vrijedis, ti zasluzujes".
Nisam interesantna. Ja sam iz generacije promasenih umjetnika. Onih koji sanjaju nedosanjane snove na poljima kamilice. I nikada nisam bila povredjena. Nisam zavrijedila da spominjete moje ime. Trudim se da nesto stvorim, ali ovi momenti tuge su brutalni.
Ne znam sta muci druge ljude. Ne znam sto danas mnogi nemaju strpljenja. Spremni su jedni drugima glave skidati zbog obicnih sitnica, zato sto je neko nekome produzio 10 minuta cekanja u cekaonici. Zato sto je neko nekoga cudno pogledao. Zato sto je neko pogresno razumio jednu rijec. Zato sto ne izgledam onako kako prija ljudskom oku.
Ali gdje su vam zivci? Gdje je strpljenje? Gdje je ljubaznost? Gdje je hvala i izvini?
Mi se ne razumijemo. Svako od nas ima neke probleme i problemcice. I svako od nas misli da su njegovi najgori. Ali nije kraj svijeta. Nije nikako.
Nije normalno danas. Ako se ovako nastavi nece ni sutra biti normalno. Ne osvanjavaju preko noci putevi posuti ruzama i jorgovanima. Na pitanje: "Kada ce nam svanuti?", odgovaram sa: "Davno je osvanulo, ko je prepoznao, srecan je."
Zar treba bolji svanutak od ovog sada?
Nije normalno koliko lijepih stvari propustamo svaki dan. Nije normalno sto smo slijepi da vidimo i gluhi da cujemo. Nije normalno sto gubimo sebe zarad drugih. Nije normalno sto trcimo negdje jer se eto kao zurimo. Vise i ne znam razloge zasto zurimo. Ubrzano vozimo u jednosmjernoj cesti zivota. 300 na sat. Trebamo negdje stici na vrijeme.
Nije normalno sto smo mali iznad ovog vedrog plavog neba. Iza svih primjera koje nam svakodnevno serviraju u zivotnoj lekciji kako biti covjek, mi u 21.vijeku ne znamo kako biti covjek. I jos nismo naucili, a mozda nikad necemo nauciti.
Ja se vodim dvema rijecima kojima me bodri moja dusa najveca, i to je moj moto: " Zelim ti hrabrost i ne zaboravi, ti vrijedis, ti zasluzujes".
Primjedbe
Objavi komentar