Jesen u mom kraju..

 
    Jesen je. Poprilicno topla jesen. Jugovina duva i nosi lisce zuto-smedje boje. Ne pamtim da je ikad u ovo doba bilo ovako toplo. Ja volim toplinu. Jeste da to bas nije zdravo, ali u ovom vjeku u kojem zivimo dugacak je spisak nezdravih stvari. Sto se tice mene, ja sam dobro ovih dana. Radim kao da nikad u zivotu nisam radila. I lijep je osjecaj. Osjecam se korisno, osjecam da cinim dobro svojoj dusi i svom mentalnom zdravlju. .
     Volim sjesti i posmatrati ljude, kraj i selo u svakakvom obliku. Ljudi se uzurbano krecu, neki voze, neki idu pjeske, uvijek u pokretu. Uvijek se nesto desava. Zimnice su napravljene, drva se polako slazu u drvarnice za zimu koja je pred nama. Negdje u daljini se cuju motorke, i vika vrijednog naroda. Po cesti prolaze natovareni traktori.. Dva seljaka se pogadjaju za cijenu jedne svinje. Jer jedan prodaje da zaradi, a drugi da ima sta da jede preko zime. Natmureno lice jednog i veselo i ljupko lice drugog seljaka griju moju dusu. Zivot u ovom selu nije nista bez naroda.
Zasto je ova jesen drugacija od svih ostalih jeseni? Docekala sam ih dvadeset i sest. A dosad me nikad nije odusevljavalo kako vjetar obara i kovitla lisce. Kako suve grancice pucketaju pod mojim nogama, kako suma izgleda siromasno i golo bez svog ruha. Sada je neka promjena u meni natjerala da volim sve i da uzivam u tome.
Sitnice. Boje. Ljepota za oci.
Imam osjecaj kao da sam izvukla svu svoju dusu van i zatrpala je ovim jesenjim bojama. Uzdisem, predivno je. To je nesto sto se mora vidjeti i osjetiti.

   Ponekad pomislim, 'Boze, da li sam normalna? Jedino ja u ovom sarenilu pronalazim radost'. Neki prijatelji mi govore kako se dive mojoj ljubavi prema najmanjim stvarima. Kazu fascinantna je ta moja opsjednutost prema sitnicama. Da li je normalno da ne zelim napredak? Ponudjeno mi je da radim u inostranstvu, na moru, da se udam i zivim ko kraljica.. Ali ja ne zelim.. Da li je to u redu i sta da radim kada ostarim?
  Ne zelim razmisljati unapred. Neka bude sta bude. Zelim da mi prva misao kada se probudim bude ljubav prema sebi i svemu sto me okruzuje. Zivim da volim sve. Zivim da gledam sve. Patnja, umor i svaka prolivena suza i znoj vrijedi vise od zivota u drugoj zemlji i punih dzepova. Znam da sam u manjini kad tako mislim. Znam da olako ovo pisem.
Mene vodi srce, a ne razum. Nije pametno, blesavo je. Sta da radim kada sam takva?