Otupila..
Da, otupila sam. Glava mi je prazna. Nista se ne desava. Umorna sam. Kuca, posao, obaveze, sreca, tuga i ravnodusnost.
Imam neke snove, zelje i ciljeve za koje se nadam da ce biti ostvarene u ovoj Novoj godini.
Razmisljam da su sve price i sva sjecanja koja imam iz svog djetinjstva jako tuzna. Ne znam sto sam se sad sjetila tog. Bilo je i ljepih trenutaka. Njih uvijek ima, njih kreiram sama ili uz pomoc dragih ljudi.
Boziji blagoslov je sto imam te neke drage ljude, rodbinu i porodicu za koje bih ginula i umrla. .
Ni sami ne znaju koliko mi znace. Neopisivo i neizdrzivo ih volim. Kad god sam tuzna, sjetim se tih ljepih trenutaka sa njima, smjeha, sali i ruckova, i ozdravim.
Da li se moze prezivljavati od toga, od tih uspomena i sjecanja?
Da li mogu cijeli zivot biti ovo sto sam sad?
Meni je jedna stvar sasvim i apsolutno sigurna. Ja sam jedna otupjela djevojka koja nije vidjela svijeta. Ja sam ta koja se nikad u zivotu nije suocila ni sa cim opasnim sto bi me moglo ojacati za buducnost. Ja sam ona koja mrzi promjene i tesko se prilagodjava istim. Ja sam jedna velika tupoglavka, pojma nemam o zivotu. Ne pitajte me za savjet, ne znam nista.. Ne znam beknuti, nisam upoznata sa teskim i dubokim bolom koji para srce.
Naucila sam ponesto od zivota, a u sustini nista. Meni se sve nesto pomjesalo u glavi pa nisam tako vise sigurna ni za sta.
Zapravo, u njega sam sigurna, da ga imam i da me voli. On, koji mi je pokazao svjetlu stranu ljubavi za koju nisam bila sigurna da postoji. Da nisam srela njega, ko zna dokle bih dogurala. I da li bih gurala, cupala, udarala, zapinjala i borila se uopste?
Skidam kapu samoj sebi. Pljescem svojoj tuzi i negativnosti. "Svaka cast, to je duh. Tako treba". Nastojim biti iskrena prema samoj sebi. Pa makar to znacilo ako cu plakati veceras i sutradan. Ali milion puta je bolje iskreno iz duse zaplakati i zajaukati nego lazno se smijati i govoriti da je sve u redu kad nista nije i kad mozda za dugo nece biti.
Mi (ovakvi poput mene i ja) smo i dalje tu negdje. Nada uvijek postoji. Cekacemo neke bolje dane, stvaracemo ih. Milion puta cu ponoviti ako treba, nema odustajanja, nema predaje. Zivot je vrijedan svake prolivene suze i svakog iskrenog osmjeha.
Imam neke snove, zelje i ciljeve za koje se nadam da ce biti ostvarene u ovoj Novoj godini.
Razmisljam da su sve price i sva sjecanja koja imam iz svog djetinjstva jako tuzna. Ne znam sto sam se sad sjetila tog. Bilo je i ljepih trenutaka. Njih uvijek ima, njih kreiram sama ili uz pomoc dragih ljudi.
Boziji blagoslov je sto imam te neke drage ljude, rodbinu i porodicu za koje bih ginula i umrla. .
Ni sami ne znaju koliko mi znace. Neopisivo i neizdrzivo ih volim. Kad god sam tuzna, sjetim se tih ljepih trenutaka sa njima, smjeha, sali i ruckova, i ozdravim.
Da li se moze prezivljavati od toga, od tih uspomena i sjecanja?
Da li mogu cijeli zivot biti ovo sto sam sad?
Meni je jedna stvar sasvim i apsolutno sigurna. Ja sam jedna otupjela djevojka koja nije vidjela svijeta. Ja sam ta koja se nikad u zivotu nije suocila ni sa cim opasnim sto bi me moglo ojacati za buducnost. Ja sam ona koja mrzi promjene i tesko se prilagodjava istim. Ja sam jedna velika tupoglavka, pojma nemam o zivotu. Ne pitajte me za savjet, ne znam nista.. Ne znam beknuti, nisam upoznata sa teskim i dubokim bolom koji para srce.
Naucila sam ponesto od zivota, a u sustini nista. Meni se sve nesto pomjesalo u glavi pa nisam tako vise sigurna ni za sta.
Zapravo, u njega sam sigurna, da ga imam i da me voli. On, koji mi je pokazao svjetlu stranu ljubavi za koju nisam bila sigurna da postoji. Da nisam srela njega, ko zna dokle bih dogurala. I da li bih gurala, cupala, udarala, zapinjala i borila se uopste?
Skidam kapu samoj sebi. Pljescem svojoj tuzi i negativnosti. "Svaka cast, to je duh. Tako treba". Nastojim biti iskrena prema samoj sebi. Pa makar to znacilo ako cu plakati veceras i sutradan. Ali milion puta je bolje iskreno iz duse zaplakati i zajaukati nego lazno se smijati i govoriti da je sve u redu kad nista nije i kad mozda za dugo nece biti.
Mi (ovakvi poput mene i ja) smo i dalje tu negdje. Nada uvijek postoji. Cekacemo neke bolje dane, stvaracemo ih. Milion puta cu ponoviti ako treba, nema odustajanja, nema predaje. Zivot je vrijedan svake prolivene suze i svakog iskrenog osmjeha.
Primjedbe
Objavi komentar